Kad sam imala deset godina živjeli smo u stambenoj zgradi. Jedan naš komšija, inače ugledni građanin i uvaženi advokat, često je tukao svoju suprugu. Uvečer bismo slušali plač, psovke i vrisku. Koliko god pokušavala rukama začepiti uši, jezivi zvuk vrištanja bi probio tu zvučnu izolaciju i dopirao do mozga i sa šokom bih nastavljala slušati kako se nasilje i zlostavljanje odvijaju iza zatvorenih vrata.
Ujutro bismo se vraćali svojim životima, pretvarajući se da ništa ne čujemo i da ništa ne vidimo. Sudbina ove žene je tragična. Ovaj tekst je posvećen onima koji čuju, onima koji vide.
Tad sam bila jako mala i nisam shvaćala zbog čega se to dešava i zašto ne postoji efikasan sistem koji bi stao u zaštitu žrtve. Koja je uloga suda, policije, centra za socijalni rad i ostalih institucija? Zašto uopće postoje, ako nisu u službi građana? U čijoj su onda službi? Nasilnika? Rečeno mi je da je riječ o čovjeku koji je vrlo uticajan i da je to što se dešava iza zatvorenih vrata njihova privatna stvar i da ne treba da me se tiče. Jako puno vremena mi je trebalo da shvatim da sam i ja kao pojedinac u ovom slučaju imala ulogu. I da me se ticalo. Itekako me se ticalo.
Ovo je jako važna tema o kojoj se premalo priča.
Nasilje nad ženama nije privatna stvar i nije privatni problem pojedinca. To je problem društva i tiče se svih nas. Naša je dužnost i ljudska i građanska da prijavljujemo nasilje i tu ne smijemo biti ni gluhi ni nijemi ni neutralni. U slučaju zlostavljanja šutnja nije zlato. Neutralnost pomaže nasilniku, nikad žrtvi. Tišina ohrabruje mučitelja, nikada mučenog.
Poražavajuća je činjenica da se nasilje nad ženama i u porodici najčešće tretira kao obični prekršaj. Takva percepcija pokazuje da nadležne institucije ne doživljavaju nasilje kao ozbiljan problem. Stvari treba nazivati pravim imenima, nasilje nije obični prekršaj, to je zločin i tako bi se trebao i tretirati. Iako postoje zakonski okviri u našoj državi, oni se ne sprovode adekvatno. Pogotovo kad je riječ o sankcionisanju nasilnika. U najvećem broju slučajeva, počiniocima se izriče uslovna kazna i time se relativizira, ublažava pa čak i odobrava vrlo ozbiljan društveni problem.
Kako onda motivisati žrtvu da prijavi nasilnika?
Postoji niz demotivirajućih faktora zbog kojih žrtve ne prijavljuju nasilje. Prema važećim zakonima žene i djeca mogu samo određeni period boraviti u Sigurnoj kući nakon čega su mnoge primorane vratiti se nasilniku od kojih finansijski ovise. Zar mislite da se bilo tko želi zamjeriti osobi o kojoj ovisi, a od koje opravdano strahuje?
Obzirom na istraživanja o nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini, koje je provela Misija OSCE-a u 2018. godini, najmanje 640 000 žena je doživjelo neki oblik nasilja. Istraživanja su pokazala i generalni nedostatak neophodne podrške i razumijevanja društva za žrtve nasilja. Kako bi spriječili da nasilje nad ženama (p)ostane društveno prihvatljiva pojava potrebno je sistematski raditi na efikasnom pronalasku rješenja.
Kaznena politika se mora pooštriti i moraju se pronalaziti novi načini i metode za spriječavanje nasilja. Društvena neosvještenost i letargija, zakoni i politika su sav teret odgovornosti prebacili na žrtvu od koje se očekuje da sama i bez efikasne zaštite pobjegne od nasilja i da mu se suprotstavi.
Žrtva je prepuštena sama sebi. U suprotnom nema planirane intervencije i začarani krug nasilja se nastavlja. Sistem bi trebao biti brži, fleksibilniji i pokazati više odgovornosti i senzibiliteta prema žrtvama.
Mnoge tragedije bi se spriječile ukoliko se procijeni da nasilnik predstavlja ozbiljnu prijetnju za žrtvu i ukoliko policija i pravosuđe djeluju odlučno i na vrijeme. Nažalost, naš sistem ne radi efikasno ni u odnosu prema nasilnicima, u smislu psihosocijalnih tretmana i izrečenih kaznenih mjera, a ni u odnosu prema žrtvama, u smislu prevencije i adekvatne zaštite. Sistem u kojem će nadležne institucije i struka uložiti sve napore u rješavanju ovog problema još uvijek se, nažalost, čini dalekim.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Nasilje nad ženama nije njihova privatna stvar”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.
