Kulturna baština kao vezivno tkivo prava na kulturu

|

Kultura

Član 27. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kaže da „svako ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati ​​u umjetnosti i u znanstvenom napretku i njegovim prednostima.” Kulturna prava su, dakle, neodvojiva od ljudskih prava, priznata u članku 5. UNESCO-ove Deklaracije o kulturnoj raznolikosti iz 2001. godine, i može se definirati kao pravo na pristup kulturi i uživanje u njoj. Ovaj uključuje pravo pojedinaca i zajednica da znaju, razumiju, posjećuju, koriste se, održavaju, razmjenjuju ​​i razvijati kulturnu baštinu i kulturne izričaje, kao i da imaju koristi od kulturne baštine i kulturnih izričaja. Ostala ljudska prava, poput prava na slobodu izražavanje, pravo na informaciju i pravo na obrazovanje ključni su za ostvarivanje kulturnih prava.

Neodvojiv dio promocije i zaštite kulturnih prava u bosanskohercegovačkom kontekstu jeste zaštita kulturne baštine koja je u proteklom ratu pretrpjela strahovita razaranja.

Konvencija iz 1954. temeljni je međunarodni ugovor koji formulira pravila za zaštitu kulturne baštine tokom oružanih sukoba. Njome se uređuje ponašanje nacija tokom rata i vojne okupacije kako bi se osigurala zaštita kulturnih znamenitosti, spomenika i repozitorija, uključujući muzeje, biblioteke i arhive.

Prema međunarodnom pravu kulturna baština može biti opipljiva kulturna baština, lokaliteti, ostaci, nematerijalna baština i kulturno pejzažna baština. Kulturna baština je tradicija ili orijentir koji je specifičan za jednu skupinu ljudi. Svjetska baština je kada tu tradiciju ili orijentir druge skupine ljudi prepoznaju kao vrijednu poštivanja i očuvanja.

Masovno i namjerno uništavanje kulturne baštine na našim prostorim u toku rata od 1992. do 1995. je izazvalo je globalnu osudu i otvorilo je nova pitanja  u diskursu o kulturnoj baštini. Potaknula je hitnu ponovnu procjenu načina na koji se kulturna dobra mogu zaštititi u vrijeme sukoba i dovela do priznanja u međunarodnom humanitarnom pravu da je uništavanje kulturne baštine jedan od modaliteta počinjenja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Napadajući i ciljano uništavajući kulturnu baštinu poput biblioteka, arhiva, muzeja, vjerskih lokaliteta i povijesne arhitekture, ratni zločinci su na ovim prostorima  pokušavali, ali i danas pokušavaju u mnogim državama koje trenutno prolaze kroz različite oblike ratnih sukoba, manipulirati kolektivnim sjećanjem na doba zajedničke brige o kulturnoj raznolikosti.

Zajednički osjećaj pripadnosti  često je ukorijenjen u baštinama i krajolicima, dajući takvim mjestima poseban društveni značaj.  Utjecaj na društvo ne prestaje rušenjem, uništavanjem  ili zanemarivanjem takvih mjesta; nastavlja se i nakon sukoba, kroz političke i psihološke učinke koje imaju  odluke donesene tokom pokušaja obnove uništenog naslijeđa. Tada se postavlja veliki broj pitanja: šta treba  prioritizirati u tim procesima, ko će finansirati obnovu, kako na odgovarajući način skupiti, arhivirati i u konačnici  vratiti vlasitito nacionalno kulturno blago koje je preduvjet za kvalitetno ostvarivanje prava na kulturu u sadašnjem  vremenu.

Složenost i višedimenzionalnost  postkonfliktnih izazova koji se odnose na restauraciju i reparaciju uništenog  naslijeđa sve se više prepoznaje, a s tim je aktualizirano i pitanje koliko zapravo razumijemo kompleksan odnos tih pojava.

Istražujući ove pojave i tragajući za odgovorima na pitanja kakvu ulogu ima kulturna baština tokom postkonflikne obnove, kakav utjecaj ima obnovA kulturnog naslijeđa na (re)definisanje vlastitog  identiteta, mogli bismo saznati više o tome kako se baština može iskoristiti i za lične i za političke ciljeve usmjerene na  dugoročno očuvanje mira. Na toj osnovi, istraživanja na ovom području mogu pomoći u donošenju presudnih odluka kreatora politike i svjetskih organizacija u vezi s rekonstrukcijom kulturne baštine.

Komentari