Književni susreti na Kozari obnovljeni su 2001. godine nakon desetogodišnje pauze i mnogima je postalo jasno da novi koncept ima malo sličnosti sa nekadašnjim i da ne može pomoći ni prateći program Susreta – posjete pjesnika školama, izložbe radova nastalih na Likovnoj koloniji „Sreten Stojanović“, koja se održavala svake, a sada svake druge godine u avgustu na Kozari, muzičke koncerte i prepuštanje mladim pjesnicima iz zavičajnog kruga da ih svojim nastupima zatvore. Taj koncept je jednostavno prevaziđen i treba ga mijenjati, jer se, kao što će se i na ovogodišnjim 46. susretima krajem septembra desiti, okupi desetak pjesnika iz Republike Srpske i Srbije, isključivo srpske nacionalnosti.
Iz Organizacionog odbora se hvale da su se potrudili pozvati najaktuelnije i najbolje pjesnike, kao i one koji su u protekle dvije-tri godine dobili neku od književnih nagrada. Pritom navode da je na Susretima nastupilo dvije stotine eminentnih pjesnika. Svjesni su, kažu, da je nemoguće zadovoljiti svačije književne afinitete i napominju da su mnoge pjesnike pozivali, ali da nisu bili u mogućnosti da dođu. To što su pojedini od njih do sada bili na gotovo svim dosadašnjim Susretima, poput Bećkovića ili Erića, smatraju da bi mnogim književnim manifestacijama bila čast da imaju akademike za stalne učesnike. Ova njihova tvrdnja motivisala nas je da provjerimo kroz malu anketu koliko su Prijedorčani upoznati sa stvaralaštvom jednog od njih. Obraćali smo se srednjoškolcima koji uglavnom prisustvuju centralnom programu Susreta na Mrakovici, ali ih većina nije bila raspoložena da učestvuje iako smo im naglasili da je anketa anonimna. Oni koji su pristali, nisu se proslavili jer nisu znali ko je autor ljubavne pjesme „Vera Pavladoljska“, pa čak ni monodrame “Pri’čo mi jedan čoek“. Naravno, nismo ih pitali ko je autor pjesničkog uratka „Ćeraćemo se još“, jer smo bili sigurni da znaju da je Bećković, kojem je, nažalost, on postao sinonim pjesničkog stvaralaštva. Njemu je 2008. godine na Susretima uručena novoustanovljena književna nagrada „Književni vijenac Kozare“ za životno djelo, a prije nekoliko godina proglašen je i počasnim građaninom grada Prijedora, mada je velika nepoznanica čime je on toliko zadužio ovaj grad. Kada smo kod književnih nagrada, valja reći da je zadržana nagrada „Skender Kulenović“, ustanovljena 1978. godine u znak sjećanja na vrsnog pjesnika, proznog i dramskog pisca i esejistu, autora peome „Stojanka majka Knežopoljka“ koju je prvi put pročitao na slobodnoj teritoriji na Kozari na proplanku Palež 1942. godine i koja je postala simbol stradanja naroda ovih prostora u kozarskoj ofanzivi. Sada se dodjeljuje za najbolju zbirku poezije objavljenje između dvoje susreta, dok se nagrada za životno djelo dodjeljuje svake treće godine.
Malo ko zna da su Književni susreti na Kozari nastali zahvaljujući velikom entuzijazmu mladih literata sa područja prijedorske regije koji su se spontano okupljali na Kozari priređujući pjesničke ili književne večeri. Kroz osnivanje književnih klubova uslijedilo je organizaciono povezivanje po regijama, a onda i na nivou Bosne i Hercegovine. Treba istaći da su u tome imali podršku i sa lokalnog i sa republičkog nivoa. Na kraju je odlučeno da se organizuju Književni susreti na Kozari na kojima su učestvovali velikani pisane riječi sa prostora tadašnje zemlje. Prestali su se održavati 1991. godine sa izbijanjem rata na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima.
Kada je na početku teksta rečeno da ova manifestacija, koja je smatrana jednom od najcjenjenijih na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima, treba promijeniti svoj koncept, mislilo se, prije svega, da treba da učestvuju književnici i pjesnici sa prostora bivše države i da Susreti dobiju međunarodni karakter. Iz Organizacionog odbora su kazali da su ponosni na jugoslovenski period Susreta i na plejadu pisaca učesnika, ali su naglasili da su oni imali jugoslovenski, a nikad međunarodni status odnosno bili su vezani za srpskohrvatsko jezičko područje. Poručeno je da Susrete ne možemo porediti sa sadašnjim i budućim kulturnim manifestacijama u ovom gradu. Posebno je interesantno da ga ne možemo porediti sa budućim međunarodnim pozorišnim festivalom kojeg će ovaj grad dobiti iduće godine i koji će se održavati bijenalno. Nije jasno zašto se ne mogu povezivati ove dvije manifestacije kad su toliko slične, jer je predviđeno da će pozorišni festival biti otvoren za sve predstave za koje neće biti potreban prevod, što znači da će se igrati na jezicima bivših jugoslovenskih republika, a, koliko je poznato, Književni susreti na Kozari su od svoje prve godine bili otvoreni za te jezike. Pitamo se stoga šta se desilo da se ne može dobiti međunarodni status.
Ako je za utjehu, ove godine su Susreti krenuli sa izdavačkom djelatnošću. U ediciji „Ovjenčani“ objaviće se izabrana djela svih nagrađenih iz jugoslovenskog perioda, u ediciji „Tragovi“ svojevrsne antologije učesnika, a u ediciji „Svjedočenja“ ostali događaji i aktivnosti. Pošto se ove godine navršava 40 godina od dodjele nagrade „Skender Kulenović“, biće promovisana knjiga prvog dobitnika, Branka Ćopića, kao i prošlogodišnjeg dobitnika Književnog vijenca Kozare, Milovana Danojlića. Predviđeno je štampanje djela Jure Kaštelana, Blaže Koneskog, Danila Kiša, Ranka Marinkovića, Derviša Sušića, Dušana Kostića i Jare Ribnikar, kako bi se i taj period sačuvao od zaborava.
Manifestacije poput Književnih susreta na Kozari odavno su postale sterilne i nezanimljive i utisak je da je važnije da se održe, nego kakav im je kvalitet. Stoga je potrebno pod hitno predložiti nove ideje da bi i stvarno zavređivale veću pažnju.
