Ispovijest Prijedorčanke: Nasilje je i bez modrica

|

Ljudska prava

Izvor: libela.org

Radnica jedne institucije u Prijedoru nikada nikome nije prijavila seksualno uznemiravanje kojem je, kako kaže, na poslu bila izložena 15 godina, sve dok je i fizički nije napao radni kolega, koji ju je maltretirao najduže i najupornije, ne zaobilazeći pritom ni njoj bliske ljude.

„Umjesto pravde kakvoj sam se nadala, kažnjena sam gotovo jednako kao i on. Slučaj je tretiran kao da su se dva radnika na radnom mjestu posvađala i potukla. Ja koja nikad u životu nisam sankcionisana ni za nevezanje pojasa u autu, sada sam u sudskoj evidenciji kao da sam neki kriminalac. I sada sam, eto, u istom košu kao i on koji već ima istoriju nasilja nad ženama“, govori ova žena u svojoj ispovijesti.

Njen slučaj nije se mogao tretirati po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, jer počinilac i žrtva nisu ni u porodičnoj ni u emotivnoj vezi. Ovakva vrsta rodno zasnovanog nasilja mogla se tretirati važećim propisima iz oblasti rada, diskriminacije, obligacionih odnosa, izvršnog postupka, inspekcije i zdravstvene zaštite, ali se, upravo zbog nemogućnosti sadašnjeg normativnog okvira da zaštiti žrtve poput nje, u Republici Srpskoj pristupilo donošenju novog zakona.

„Uznemiravanje na radu i u vezi sa radom, bez obzira na svoje pojavne oblike /fizičko, psihičko ili seksualno uznemiravanje, mobing/ je u porastu. /…/ i dalje ima neprijavljenih slučajeva, zbog generalnog nepovjerenja, kao i zbog straha od eventualnih negativnih posljedica po status žrtava“, navodi se u obrazloženju zakona o zaštiti od uznemiravanja na radu koji se pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske po prvi put našao u februaru ove godine.

 

OČEKIVALA ZAŠTITU, A DOBILA PREKRŠAJNU KAZNU

Naša sagovornica je trostruka žrtva, i to rodno zasnovanog nasilja, uznemiravanja na poslu, ali i stereotipa koji je i sama prihvatala. Ona je živjela etikete koje patrijarhalno društvo nameće – da je, zbog životnih okolnosti, normalno da je ona meta, a da je za radnog kolegu normalno da je napadač jer je alkoholičar.

„Zaposlena sam od 2005. godine. Već tad sam bila razvedena, samohrana majka, žena sama i nezaštićena, bez rodbinskih i političkih veza, bez ’zaleđine’. Od samog početka su me muškarci spopadali. Ja sam uvijek okretala na šalu i tako se branila. Vremenom se to smirivalo, samo taj jedan radni kolega nije odustajao. Čak se počeo uplitati u moju sadašnju vezu, slati mom partneru poruke preko posrednika i nije prestao ni nakon što mu je moj partner poručio da nas se okane“, govori žena.

Ništa od toga ona nije prijavila policiji jedne noći u prvoj polovini 2019. godine. Prijavila je samo to što se desilo te večeri, a policija i sud tako i postupili. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru ljeta 2020. godine, koje je u posjedu redakcije, ona se kažnjava za svađu, viku, vrisku i nepristojno ponašanje, a on za isti taj član 7. Zakona o javnom redu i miru, kao i za član 12. odnosno tuču i fizički napad. Ona dobija najmanju novčanu kaznu 100 KM, a njemu dvije najniže novčane kazne iz ta dva člana od 100 KM i 400 KM sud spaja u jedinstvenu kaznu od 450 KM. Sudske troškove od 300 KM dijele na pola.

„…došlo do svađe između okrivljenih koja se odnosila na njihove međusobne odnose unutar i van preduzeća u kojem su oboje zaposleni…okrivljena potom iz hodnika nastavila sa svađom, što je u jednom trenutku isprovociralo okrivljenog koji je istrčao i u tom hodniku svojom rukom uhvatio okrivljenu za lice i jako je odgurnuo usljed čega je okrivljena počela da doziva upomoć…“, navodi se u sudskom rješenju.

 

ŠTA NIJE ZADOKUMENTOVANO, NIJE SE NI DESILO

Njen lični doživljaj je drugačiji. Bila je u prostoriji sa dvoje radnih kolega, kada im se pridružio nasilni kolega. Počeo joj se približavati i govoriti isto što je govorio i godinama unazad: da je ona njegova ljubav, da on zna s kim se ona viđa, da on zna njenog partnera, da je lažljivica, da ima da ćuti dok on govori jer je stariji… Ovaj put niti je prećutala, niti je na šalu okretala, već se branila govoreći mu da joj se ne obraća, da joj se prestane miješati u privatni život, da je pusti na miru, da je ne zanima što je pijan jer je napada i kad je pijan i kad je trijezan, da je prestane napadati za gluposti… A kada je iz te prostorije krenula ka svojoj kancelariji, on je izašao za njom, uhvatio je za donju vilicu i gurnuo ka zidu hodnika.

„Uvijek sam u strahu da ću izgubiti posao, jer taj, bez obzira na problematično ponašanje, uživa zaštitu i privilegije na poslu, iz ne znam iz kojih razloga“, navodi ona.

U zgradu policije ulazi vidno potresena, sa štiklama u rukama, bosa. Donose joj vode, tješe je.

„Čim su čuli gdje radim i šta prijavljujem, jedan od njih kaže: `Je l` /nadimak radnika koji ju je napao/?` Jedan kaže: `Jeste mi familija, ali stalno pravi probleme`. Jedan pita kako ga još drže na poslu. Jedan govori da je odranije poznat po porodičnom nasilju. Ništa me nije ohrabrilo kao taj njihov ljudski pristup i ovih nekoliko rečenica. To je momenat kada sam definitivno raščistila s tim da nisam ja ta koja je kriva, koja je izazvala, koja je isprovocirala, nego je on“, sjeća se.

 

ŽENA JE ŽENI VUK

Mjesec dana kasnije davaće ponovo izjavu policiji, ali u svojstvu osumnjičenog lica. Sa tog saslušanja izlazi plačući. Tražeći savjet u službi pravne pomoći i kod advokata, već tada saznaje kakav će sudski epilog biti, ali ne zna da ima i drugih zakona koji je štite i po kojima je mogla prijaviti napadača i mimo prekršajnog postupka koji je bio u toku. Niti ju je ko uputio na brojne druge nadležne subjekte kao što su centar za socijalni rad, tužilaštvo, zdravstvena ustanova, ombudsman, nevladin sektor, psihološko savjetovalište.

„U ustanovi u kojoj radim nema pravnika. Rukovodstvu sam se obratila pisanom prijavom dan nakon fizičkog nasilja. Nisam dobila povratnu informaciju. Sindikat je u to vrijeme vodila žena koja je bila svjedok, a od koje je izostala i ženska solidarnost i sindikalna zaštita. Naprotiv, i u noći kad je nasilje kulminiralo govorila je da je trebalo da ćutim, da se ne svađam, da ga pustim jer je pijan, da ga ne izazivam, da ga ne provociram, da mu ne odgovaram. Poslije, prigovarala mi je da sam je dovela u situaciju da bude svjedok na sudu, jer uskoro će u penziju i sad na kraju radnog staža nije joj do toga da se zamjera ljudima. U više navrata tražila je da prijavu povučem, dolazeći isključivo kad su odsutni kolege s kojima dijelim kancelariju“, priča naša sagovornica.

Drugi, još drastičniji primjer izostanka ženske solidarnosti, je supruga nasilnog kolege koja takođe radi u istoj ustanovi.

„I ona je, isto kao i prethodna sindikalka, dolazila u moju kancelariju isključivo kad sam sama. Izgovor joj je bio da treba da telefonira, a telefon je bežični i mogla je uzeti slušalicu i izaći, ali nije. A onda bi tražila da povučem prijavu, pa mi čak nudila i novac da to učinim. Nastavila je dolaziti i nakon što sam je istjerala iz kancelarije i usmeno je prijavila direktoru, a prestala je tek nakon što sam u jednoj takvoj prilici izašla iz svoje kancelarije, ostavivši na svom stolu mobilni telefon i otvoren novčanik“, kaže ona.

Kuriozitet je da je ta žena nepunu godinu dana prije ovog incidenta, svog supruga prijavila za nasilje u porodici /2018. godine/, za šta je kažnjen pred istim sudom 2019. godine. Počinio je prekršaj iz člana 6. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, a kažnjen po članu 42. istog zakona najnižom novčanom kaznom – 300 KM plus 150 KM sudskih troškova. Nepunu godinu kasnije on će, sjedeći u sudnici pored žrtve s posla, na pitanje sudije da li je ranije kažnjavan odgovoriti da nije, što će sudija u rješenju uredno i napisati.

 

VJEČNO PITANJE: ZAŠTO JE ĆUTALA DO SADA?

„Na poslu me samo nekoliko kolega pitalo šta se to desilo, ostali su ćutali kao da se ništa desilo nije. Ta tišina je teška i boli i vremenom taj teret ne prestaje, nego je uvijek tu. Još gore od toga je da se on nastavio bahatiti kao i do tada, a ja počela izbjegavti i njega i njegovu suprugu i tadašnju sindikalku. Večernjih dežurstava sam nekako prećutno bila pošteđena jedno vrijeme – to mi je bio jedini ustupak. Ujutro sam na posao namjerno kasnila da se ne bih susrela s nasilnikom“, prisjeća se.

Progovorila je javno zato što joj je dosadila uloga krivca, etiketa da je od ničega napravila problem, komentari kolega da ih se to ne tiče.

„Sjećam se, u sudnici, najgore mi je bilo što su ga stavili da sjedi pored. Ja se tresem kao prut, on mrtav-hladan. Sudija me pita za osnovne podatke, ja ne umijem da odgovorim, nego mu dajem sve papire koje sam ponijela sa sobom i molim ga da pročita šta mu je potrebno. Prihvata, jer i sam vidi da nisam u stanju ni da govorim. A on, došao skupa sa dvoje svjedoka, naših radnih kolega, i poslije ročišta se smiju, raspoloženi, odoše na piće. A ja sluđena, ponižena, s toliko nepravde, a bez imalo podrške, i to samo zato što sam se branila, što sam odlučila da me više niko neće gaziti“, dodaje.

Ističe da je progovorila i zato što vjeruje da će joj to donijeti satisfakciju, kada već sistem nije.

„Sindikalka mi je znala reći da će taj čovjek, ako ne povučem prijavu, pričati kako se ja ponašam i kako ništa ne radim, jer on, navodno, nekog drži u šaci i stalno ponavlja da on sve zna šta ko radi u našoj ustanovi. Njega se i drugi boje. Mene ne može ničim ucijeniti, možda nekog može. Ja sam se jedino bojala otkaza, a sad više ne“, zaključuje.

Komentari