Ahmet Rešidović iz Donje Ljubije kod Prijedora druguje sa fotoaparatom više od pet decenija i, mada se fotografijom počeo baviti iz znatiželje, ona mu je ubrzo postala hobi, a kad je shvatio i njenu moć, uključio ju je u svoje humanitarne aktivnosti.
ZAMISLI.BA: Kako ste se počeli baviti fotografijom?
Rešidović: Prvi moj fotoaparat bio je ruski marke Zenit i bio je jako dobar. Fotografisanjem sam se počeo baviti iz znatiželje, jer me je interesovalo kako nastaje fotografija. Međutim, bavljenje fotografijom me je privuklo i nakon kratkog vremena mi je postalo hobi. Već dugi niz godina fotografišem sve što sam smatrao i smatram da je vrijedno da ostane zabilježeno fotoaparatom, jer sam shvatio vrijednost fotografije. Kad se nešto njome zabilježi, ostaje sačuvano zauvijek. I pored toliko godina bavljenja fotografijom, a uradio sam ih bezbroj, sebe i dalje ne smatram fotografom, jer još nisam otklonio nedostatke u svom radu da bih to bio.
ZAMISLI.BA: Znate li koliko ste do sada uradili fotografija?
Rešidović: Meni nije bio bitan broj, nego kvalitet, a, prema nekim procjenama, uradio sam ih oko 30 hiljada.
ZAMISLI.BA: Nakon 45 godina provedenih u Holandiji, vi ste se prije deset godina kao penzioner vratili u Donju Ljubiju i još više ste se posvetili svom hobiju.
Rešidović: U kontaktu sa ljudima susreo sam se sa njihovim teškim životima i teškoćama koje su preživjeli ili preživljavaju. Tragedije ovdje ima na svakom koraku i sve je to vidljivo na ljudskim licima. To bilježim fotoaparatom. Upoznao sam teško oboljelog i nemoćnog čovjeka kojeg je napustila porodica, što me je porazilo, pa sam ga fotografisao da pokažem kakvi možemo biti. Sve to djeluje žestoko na mene, a izlaz pokušavam da nađem ili pomažući nekima od njih ili fotografišući nešto ljepše i zanimljivije.
ZAMISLI.BA: Kao na primjer ptice?
Rešidović: Kad sam se ovamo vratio, primijetio sam da ih iz nekih razloga nema i bilo mi je žao što ih nema. Malo po malo, počele su dolaziti, a među prvima su došli vrapčići i sjenice, zatim gavrani, vrane, čavke, svrake. Napravio sam im kućice i odlučio sam ih hraniti. Imam ih više stotina. S razlogom je rečeno da se fotograf treba naći na određenom mjestu i u određeno vrijeme odnosno da treba biti strpljiv i čekati da bi nešto interesantno zabilježio. Ptice sam posmatrao danima kako bih uhvatio momenat kad se ljube, ali i svađaju, ili kako hrane svoje ptiće, što je za mene bilo veličanstveno. Ja nisam fotograf profesionalac i u moje fotografije utkan je dio moje duše, jer da ona nije dio njih, ne bi ni bilo mojih fotografija.
ZAMISLI.BA: Interesantna su vam i ponašanja nekih životinja.
Rešidović: Jedan jež mi je dolazio na doručak i večeru, obilazila me je jedno vrijeme i lisica, a dolazili su i dolaze mačke i psi, koji su takođe na mojim fotografijama. Upoređujem ih sa ljudima i sve više dolazim do zaključka da smo mi isti oni. Možda vidim ono što drugi ne vide i to nastojim da zabilježim. Putujem puno i ne propuštam priliku da fotografišem sve što mislim da treba zabilježiti fotoaparatom.
ZAMISLI.BA: Da li ste član nekog foto kluba?
Rešidović: U Prijedoru ne djeluje udruženje fotografa, jer mnogi ne žele svoja iskustva podijeliti sa drugima. Vidio sam veliki egoizam među fotografima. Kriju ono što znaju, jer im je jasno da od kvaliteta njihove fotografije zavisi koliko će zaraditi. Uspostavio sam saradnju sa Fotografskim klubom u Travniku preko kojeg moje fotografije odlaze na izložbe koje se organizuju na prostoru bivše Jugoslavije, ali i izvan njega. Sa tih izložbi gotovo redovno su mi stizale nagrade za moje fotografije, a napomenuo bih da poznati bosanskohercegovački dječiji pjesnik Savo Škobić moje fotografije koristi za podlogu svojim pjesmama.
ZAMISLI. BA: Vi ste humanista i na različite načine ste ljudima pomažete.
Rešidović: Oduvijek sam se bavio humanitarnim radom. Povezan sam sa jednom humanitarnom organizacijom iz Hrvatske i uvijek sam spreman da pomognem koliko mogu. U svojim aktivnostima koristim takođe fotografiju, ali je ne zloupotrebljavam, već, znajući njenu moć, pokušavam da skrenem pažnju na sudbine i probleme ljudi kojima treba pomoć. Imao sam do sada solidne rezultate, međutim mislim da je nedovoljan broj ljudi spreman da pomogne drugima odnosno da još mnogo fali da budemo ljudi. Obilazio sam baku Barbaru Iveljić koja je lani preminula u 104. godini i kada smo pričali o ljudima kazala mi je: „Prije je iza svakog ćoška bilo radosti i smijeha, a sada je neko zlo ušlo u narod, plakaću dok sam živa“.
ZAMISLI.BA: Na jednoj fotografiji vi usred bijela dana nosite upaljen fenjer i, poput Diogena, koji je svijećom tražio ljude, tražite ljude u naselju u kojem živite. Šta vas je motivisalo?
Rešidović: Nakon povratka u Donju Ljubiju pokušao sam da okupim ljude radi pokretanja humanitarnih aktivnosti, ali i onih koji se odnose na uređenje našeg naselja. Mještani, međutim, nisu bili zainteresovani za to, a šta je razlog ne znam. Sam sam čistio kanal, isto tako očistio sam jedan izvor i uredio prostor oko njega da je sad postao atrakcija, te sa par komšija napravio jedan mostić i uradio još niz stvari. Ja i dalje neću odustati od svojih zamisli, a da li će žitelji ovog naselja promijeniti svoje mišljenje, ostaje da se vidi.
ZAMISLI.BA: Vi ipak imate veliku podršku od jedne vama važne osobe.
Rešidović: Da imam je od svoje supruge. Na naše žene se još uvijek ne gleda sa poštovanjem koje zaslužuju. Ne vidi se, ili neće da se vidi, da 80 posto stvari, koje su prije radili muškarci, rade one zahvaljujući svom razumu i inteligenciji. Da ih slušamo, bili bismo bolji.
