Humanitarac već pola vijeka: Mitar Medović (93) i na štakama pomaže sugrađane

|

Intervju | Posuđeno

Devedeset tri godine života, 52 godine humanitarnog rada, 22 godine rada kao policajac. Pet ordena, tridesetak priznanja. Mnogo ljudi kojima je pomogao i 370 KM penzije od koje živi.

Tako bi izgledao život Mitra Medovića iz Banjaluke, kada bismo ga predstavili u brojevima. Ovaj veliki čovjek i danas, u 93. godini života, doprinosi svojoj zajednici i pomaže ljudima u nevolji. Banjalučani su ga donedavno viđali kako na poni biciklu obilazi siromašne, stare i nepokretne, ali je prije dvije godine slomio kuk, pa se sada kreće na štakama. One su ga usporile, ali ga ne mogu spriječiti da svoj humanitarni rad obavlja u svim vremenskim uslovima.

„Moj put je bio dug, težak i klizav. Nije bio posut cvijećem, već trnjem, ali sam uvijek išao sa voljom. Nikad se nisam razočarao i demoralisao. Samo me kćerka zamolila da smanjim posao kada sam slomio kuk“, govori nam jedan od najstarijih i najaktivnijih volontera Crvenog krsta.

Rođen je u Rudom, a u Banjaluci živi 65 godina. Nakon završene osnovne i trgovačke škole borio se u Drugom svjetskom ratu, a zatim nastavio s obrazovanjem u Banjaluci i Sarajevu. Kao milicioner radio je u Višegradu, Foči, Sarajevu i Banjaluci. Penzionisan je prije vremena, 1967. godine.

„Stigla je naredba da se smanjuje broj službenika pa su prvo penzionisani oni koju su bili u ratu. Zadesila me je penzija od 370 KM, nemam više. Trebao sam još da radim, imao sam 42 godine kada sam penzionisan. Tada sam razmišljao šta da radim. Znao sam za Crveni krst, da je to najhumanija organizacija na svijetu, koja pomaže ljudima bez obzira na vjeru i naciju. Kroz svoju službu sam imao dobre kontakte sa Centrom za socijalni rad i Crvenim krstom, stalno smo sarađivali, recimo na području maloljetničke delinkvencije. Njihov član sam od 1958. godine, a od 1967. godine volonter“, priča nam Medović.

Kroz rad u miliciji bio je u kontaktu sa siromašnim kategorijama društva – stari, iznemogli, teško bolesni, nepokretni, osobe sa psihičkim poteškoćama i beskućnici. Ljudi koji nemaju nikakva ili mala sredstva za život.

„Ima mnogo teških slučajeva kojima sam pomogao. Uvijek imam volontere sa kojima obilazim ljude na terenu. Svi oni su zahvalni za pomoć. Ovdje ima jedna žena koja ne radi, na birou je i ima četvoro djece. Druga žena prima samo penziju od 50 KM, a ima maligno oboljenje, operisana je tri ili četiri puta. Njoj moram pomoći, donesem joj paket kad god mogu“, priča nam Mitar, pokazujući svoju urednu evidenciju i spiskove.

Predsjednik je mjesne organizacije Crvenog krsta, a zbog dubokog poštovanja prema ovoj instituciji, pažljivo bira svoje članove. Vodi računa da to budu časni i humani ljudi. Trenutno traži adekvatnu zamjenu za sebe, ali niko ne želi preuzeti njegovu funkciju, jer za taj rad nije predviđena plata.

„Imam 350 registrovanih članova, sa članskim kartama i plaćenom članarinom. Svake godine podnosim izvještaj Crvenom krstu. Prošle godine sam podijelio 80 paketa koje sam sakupio od donatora. Šaljem im dopise i idem na sastanke, sa štakama. Na tome treba puno raditi. Ljudi me znaju, zato i odobravaju donacije. Ove godine sam planirao do juna da podijelim oko 60 paketa“, priča nam on, nabrajajući firme koje mu pomažu u radu.

Svojim sugrađanima pomaže i da ostvare prava za koja nisu znali da postoje. U njihovo ime prikuplja dokumentaciju za jednokratnu novčanu pomoć ili naknadu za tuđu njegu i pomoć, a zatim se obraća nadležnom Centru za socijalni rad.

„Ljudi ne mogu od toga živjeti, ali pomogne koliko-toliko. Najviše pomažem starim borcima iz Drugog svjetskog rata. Nikada nisam imao problema sa korisnicima. Siromašne i beskućnike uputim u ‘Mozaik prijateljstva’ da ručaju i da se okupaju, kažem im i za udruženje ‘Majka Tereza’, gdje mogu besplatno jesti. Smještam ih gdje mogu spavati ili dobiti odjeću i obuću“, nabraja Mitar, dok nam pokazuje svoja priznanja.

Na reverima mu je pet ordena i simbol Crvenog krsta. Orden Rada sa srebrnim vijencem dobio je 1964. godine od Josipa Broza Tita.

„Bio sam vrijedan, fino postupao prema narodu, nisam nikoga mučio i tukao, pridržavao sam se zakona. Bio sam izuzetno revnosan. Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova tadašnje Jugoslavije me je uvrstilo u istoriju službe narodne milicije. U muzejskom dijelu Doma vojske u Beogradu stoji moja fotografija. Tamo su istaknuti pripadnici milicije koji su najviše dali i najviše pomogli“, pojašnjava nam.

Dvadeset godina kasnije, maršal ga je ponovo odlikovao, ovaj put ordenom Zasluge za narod, jer je pomagao na spašavanju imovine i ljudi u Banjaluci, prije i poslije zemljotresa. Tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlikovao ga je ordenom Krst milosrđa, Crveni krst RS dodijelio mu je Zlatni orden, dok je odmah pored njega i odlikovanje za vojne zasluge. Zbog životnog doprinosa volontiranju, Ministarstvo porodice, omladine i sporta RS mu je 2013. godine uručilo priznanje i nagradu od 1.000 KM. Priznanje nam pokazuje, dok je novčanu nagradu odmah proslijedio unuku, za finansiranje magistarskih studija u Zagrebu. Među priznanjima nalaze se i dvije nagrade Grada Banjaluka, od 1965. i 2012. godine, zahvalnica za 25 godina pomaganja izbjeglicama, kao i Jubilarno priznanje za 100 godina Crvenog krsta u Banjaluci.

Njegovo prevozno sredstvo uvijek je bio bicikl, stari i dotrajali poni, pa mu je ministar unutrašnjih poslova RS 2009. godine poklonio novi dvotočkaš. Nažalost, brzo je ukraden.

„Ne vozim ga otkako sam pao, jer ne vidim dobro. Vozim bicikl 80 godina, još od milicije. Kada sam dobio novi, vozio sam ga dvije godine, ali su ga kriminalci ukrali. Nikada nije pronađen“, govori nam Mitar.

Ističe da već 52 godine radi 350 dana godišnje. Odmara se samo tokom novogodišnjih, božićnih i nekoliko većih praznika. Svakog dana posveti između šest i deset sati humanitarnom radu, bez obzira na to da li su vani snijeg, kiša ili velike vrućine.

Izvor: Diskriminacija.ba

Komentari