Međunarodni dana borbe protiv fašizma i antisemitizma se obilježava svake godine na datum Kristalne noći, u kojoj su prije 84 godine protjerivani njemački i austrijski Jevreji. Sve je inicirala nacistička stranka, kao spontane demonstracije građanstva protiv Jevreja. Tu noć je ubijen 91 Jevrej, spaljene su skoro sve sinagoge u Austriji i Njemačkoj, opljačkano je 7500 jevrejskih radnji, a događaj je dobio ima po staklu sa polupanih jevejskih izloga.
Promišljajući ova događanja, teško nešto slično možemo zamisliti u savremenom bh. društvu, ali je činjenica da se slične stvari dešavaju na tlu današnje Evrope, samo 1500 kilometara od nas. U nekim zemljama Evropske unije na vlast dolaze ekstremni desničari, stalno slušamo priče o Velikoj Srbiji, Velikoj Mađarskoj, Velikoj Albaniji; velikim nacionalnim državama, koje u potpunosti određuju živote pojedinaca i pojedinki. Antimigrantske politike sve više jačaju, čak instruirano i sa centra i lijevog spektra, vojne i paravojne jedinice na granicama Hrvatske i Bosne i Hrvatske i Slovenije premlaćuju izbjeglice, popisi iz komšiluka govore da je u određenim sredinama gdje žive manjine – njih sve manje, što znači veću obespravljenost, u prošlosti izvojevana prava žena i manjina, desne konzervativne politike konstantno podrijevaju, zabranjuje se abortus, poziva se na čednost žena, a u takvoj klimi sve će teže biti osvajati neke druge prostore sloboda, prava LGBTIQ+ zajednice i druga ljudska prava.
Iako je danas ovdje teško zamisliti događaje poput Kristalne noći, veliki broj pretpostavki koje su vodile u takav jedan događaj su dio naše zbilje, no toliko su normalizovane u svakodnevici, da ih ne primjećujemo, dok fašizmom imenujemo mnogo drugih stvari koje nam se ne dopadaju, ne misleći stvarno značenje, težinu i poruku te opasne riječi, pa nam fašizam služi kao neki isprani termin koji ne znači gotovo ništa. A takav, ispražnjen od značenja, mnogo lakše i suptilnije može da se uvuče u sve pore društva.
Pobornici radikalno desnih stavova danas ne nose crne košulje i čizme, kako kaže Zoran Pusić iz Antifašističke lige Hrvatske, na čelu im ne piše ništa, ali njihove ideje se ne razlikuju mnogo od stavova i pretenzija koje su imali pobornici fašističkog pokreta u prošlosti: mržnja prema drugima i drugačijima, agresivna nacionalistička propaganda, klerikalizam, teritorijalne i resursne pretenzije najčešće prema prvim komšijama…
Poruke radikalnog nacionalizma koje danas šalje desnica, a često ih preuzimaju obrazovne institucije, vjerske ustanove i govor ulice su suptilnije komunicirane nego fašistička propaganda prije stotinjak godina, ali puno više nego što zavrjeđuju kreiraju svijest, identitet i odnos prema drugima i drugačijima kod osoba koje ih konzumiraju.
Zahvaljujući takvim politikama, u našem društvu je vrlo prisutan historijski revizionizam, koji kroz različite filtere propušta dešavanja iz Drugog svjetskog, pa imamo aproprijaciju holokausta i više nije fokus na borbi, nego na stradanju koje se koristi za zauzimanje pozicija u sadašnjosti, te nepriznavanje genocida, veličanje ratnih zločinaca i tezu da je posljednji rat bio građanski, bez intervencija susjednih država. Osim historijskog revizionizma, i na razini dnevne politike imamo različite interpretacije događaja iz naše bliže i dalje okoline, a koje su posljedica radikalnog nacionalizma i desnih politika, pa gotovo pola Bosne i Hercegovine tvrdi da se Putin u Ukrajini bori protiv nacizma, ne propitujući koliko način na koji to radi upravo odgovara nacističkoj ideologiji. Osim toga, na dnevnoj bazi u medijima gledamo različite komemoracije žrtvama iz posljednjeg rata, o kojima se izvještava vrlo jednostrano, izostavljajući poruku da se nikada ne ponovi, a i sami načini memorijalizacije u određenim slučajevima su postavljeni da nastavljaju mržnju.
Političke elite plasiraju laži, manipulišu činjenicama i stvaraju klimu straha, u kojoj će nas oni zaštititi i braniti od drugog i drugačijeg. A taj drugi i drugačiji je puno sličniji nama, nego političari koji nas predstavljaju, jer je izmanipulisan_a, obespravljen_a i prestrašen_a, pa dolazimo do zaključka da su naše sličnosti baš tako nepodnošljive, a zbog razvrgavanja vlastitog narativa ne želimo da ih vidimo.
U ovakvoj klimi, mladi ljudi su sve češće nacionalisti. Društvo ih ne uči da budu patriote koje vole i poštuju svoju zemlju, tradiciju i običaje, da ostanu tu, plaćaju poreze i na drugi način doprinose društvu, nego postaju ostrašćene nacionaliste koji stalno guraju u prednji plan identitetsko i nacionalno pitanje, previdjevši da za razliku od patriotizma, nacionalizam uvijek traži neprijatelje.
Najveći problem našeg društva danas je to što nemamo konsenzus oko toga šta je fašizam i šta je radikalni nacionalizam koji je putanja za fašističke ideologije. Za to su najvećim dijelom krive dominantne politike, zahvaljujući kojima imamo činjenicu da je Socijaldemokratska partija BiH salonska ljevica koja se vrlo često suprotstavlja desnim i etno-nacionalnim interesima i ne osuđuje ih u javnosti, partije centra se deklarativno zalažu za antifašističke ideje, a onda kao građani_ke u privatnim istupima postupaju drukčije, Savez nezavisnih socijal demokrata je u potpunosti preuzeo desnu ideju i retoriku i djeluje u skladu s njom već preko deceniju. Revizionizam koji je izjednačio četnike i partizane je doveo do toga da danas ne možemo nikoga sankcionisati jer iscrtava mural Draže Mihailovića pošto je po novim interpretacijama bio dio pobjedničke vojske, Slobodan Praljak je izricanje drugostupanjske presude prekinuo ispijanjem bočice otrova u dvorani Haaškog suda za ratne zločine, uz uzvik da nije kriv, Ratko Mladić, Radovan Karadžić i ini u Republici Srpskoj su legitimni heroji i ne postoji niti jedan način da se suprotstavite produkciji njihovih murala, osim da ih prekrečite.
Građanski aktivizam koji bi se suprotstavljao ovakvim politikama je gotovo utihnuo zbog velikog broja unaprijed izgubljenih bitaka, počevši od Koncerta Yutel za mir 1991. godine, pa do dana današnjih. Satiru koja bi podrijevala etno-nacionalne narative je pregazila zbilja koja je toliko pomjerena i izopačena da je satiričnija od svake satire, propuštena je prilika da se odgoje mlade generacije Feralovaca i onih koji bi edukovali svoje vršnjake kroz medije kakvi su Mladina, Radio Študent… Borba je spala na entuzijazam golorukih pojedinaca i pojedinki koji fragmentirano biju bitke protiv različitih zajedničkih neprijatelja koji utiču na suspenziju naših prava. Ako se uskoro svi ne ujedinimo, postat ćemo društvo koje je trajno propustilo priliku da raskrsti sa fašističkim ideologijama iz Drugog svjetskog rata koje doživljavaju svoju reinkarnaciju.
Nužno je suočiti se i sa bliskom prošlošću i posljednjim ratom, raskrstivši s narativom da je to neko radio u nečije ime. Važno je poimenično targetirti pojedince koji su krivi za to, ograđujući se od njihovih pretenzija i ideologija. Ako se ovo ne desi, postat ćemo pogodno tlo za razvoj neofašizma u svim njegovim suptilnim i radikalnim oblicima, država koja maltretira svoje građane i građanke, u kojoj se ubijaju djeca da niko za to ne odgovara, u kojoj manjine nemaju nikakva prava, u koju izbjeglice nisu nikako dobrodošle, u kojoj se premlaćuju homoseksualci_ke, u kojoj gotovo jednom sedmično svjedočimo femicidu… Sve to smo i sada, a historija nas je naučila da može biti i gore.
Ovaj tekst je nastao kao rezultat učešća na Treningu o izvještavanju o izbornim kampanjama, izbornom procesu i programima stranaka a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
