Vršilac dužnosti

|

Dešavanja

U Sjevernoj Irskoj sam 2013. radila posljedice sukoba republikanaca i lojalista. Jedna od sagovornica, visoko rangirana zvaničnica Sinn Feina, Martina Anderson, spomenula je, nekako usput, pravilo da svi imaju ista primanja – jednaka prosječnoj plati u sredini iz koje dolaze, a da višak daju partiji. Tu je i novinarka Una Murphy, koja mi je bila fikserka za Belfast i Derry, pa sam provjerila s njom jesam li možda pogrešno razumjela. Nisam. Ako je prosječna plata 500 evra, a član partije, obavljajući razne funkcije, prima, na primjer, 2.500 evra, centrali daje 2.000 evra, jer je te funkcije zahvaljujući stranci i dobio. Taj novac ide i za rad stranke i za plate nezaposlenim članovima, opet u visini prosječnih. „Da, imamo pravo na neke troškove jer nisu nam svima iste potrebe. Na primjer, za odjeću, jer nije isto jesmo li ovdje kod kuće ili u Evropskom parlamentu“, pojasnila je.

Kada je SNSD 2006. godine u Republici Srpskoj preuzeo vlast, jedna od stvari koju je lider stranke Milorad Dodik u tom mandatu zagovarao bila je deakumulacija funkcija. To je trebalo da znači da neće moći jedna osoba imati više od jedne ili dvije pozicije na kojima se donose odluke, koje raspolažu javnim resursima i koje su, na kraju, plaćene javnim novcem, i to nezavisno od toga postoji li formalno sukob interesa. Petnaest godina kasnije tu sintagmu uz ime stranke više ne vezuju ni internet pretraživači. Danas, štaviše, svjedočimo jednoj novoj pojavi – reakumulaciji funkcija. Od stanja koje je SNSD zatekao nasljeđujući vlast od SDS-a i PDP-a ona se razlikuje po tome što se funkcije nagomilavaju čak i kad formalno postoji sukob interesa, a na način da se pojedinac imenuje ili bira za vršioca dužnosti. Nekada je prilikom pisanja vijesti bila prava rijetkost raditi sa sagovornikom kojeg se potpisuje sa v.d. Danas je to gotovo pravilo.

U Prijedoru, na primjer, počev od sekretara Skupštine grada, preko svih osam načelnika odjeljenja pa do čelnih ljudi desetak javnih ustanova, akcionarskih društava i preduzeća kojima je grad osnivač i/ili većinski vlasnik, sve su v.d-ovi. Gradonačelnik Dalibor Pavlović je, po preuzimanju dužnosti krajem decembra, najavio da će svi oni dobiti priliku da se pokažu i da će ostati oni koji dokažu da hoće, mogu i znaju. Njegov stranački šef Saša Bursać dodao je da nijedan koalicioni partner ne treba da se ljuti nego treba da predloži drugog kandidata iz svojih redova ako se prvoimenovani ne potvrde.

Već u martu, SNSD je propustio priliku da bude drugačiji, da svojim koalicionim partnerima bude primjer i da po tome ostane upamćen. Mladi pravnik na čelu Doma zdravlja morao je snositi profesionalnu, moralnu i političku odgovornost za propadanje oko 1.300 doza zbog neodgovarajućeg skladištenja i zbog toga je SNSD trebalo da prihvati ponuđenu ostavku Slobodana Javora, jednog od vršilaca dužnosti. Četvrta vrsta odgovornosti, krivična, još uvijek je u rukama istražnih organa. Ako ona bude potvrđena, SNSD je već na prve tri vrste odgovornosti ispravno reagovao. Ako, pak, ne bude, Javor se čista obraza i dignuta čela može vratiti. Ovako, šta to drugi vršioci dužnosti treba da urade ili ne urade da bi bili smijenjeni?

U oči upada i reakcija gradonačelnika Pavlovića na odborničko pitanje zašto se ne raspisuju konkursi, postavljeno na sjednici Skupštine grada 16. juna kada se od 39 tačaka dnevnog reda 28 odnosilo na ponovna razrješenja i imenovanja v.d-ova. Umjesto da odgovori argumentima, koje vjerujem da ima (ali to ne možemo sa sigurnošću znati jer nas je za iste uskratio), odlučio se na napad ad hominem.

Na fotografiji su v.d. načelnici svih osam odjeljenja Gradske uprave Prijedor. Neki od njih, kao i v.d-ovi na drugim pozicijama, imaju kompetencije i kvalifikacije i nemaju razloga da zaziru od javnog konkursa niti da prizivaju situacije iz prethodnih saziva vlasti kada se na svako upražnjeno mjesto prijavljivao samo po jedan kandidat. Oni, pogotovo oni apolitični među njima, nose teret imenovanih kojima je status v.d. prečica za obavljanje dužnosti za koju ne ispunjavaju uslove ili kojima nagomilane funkcije uvećavaju primanja (što je čak manje važno), olakšavaju političko pozicioniranje i šire prostor političkog djelovanja (što im je daleko značajnije). Među njima ima odbornika i poslanika koji bi, na primjer, ustupanjem tih mjesta stranačkim kolegama ispod crte, pokazali da nisu sebični i da i drugima treba dati priliku i vjerovati im.

To što teče sedmi mjesec od prvih imenovanja v.d-ova nije najspornije, jer i gradonačelnik je, uprkos nespornoj želji i volji za brzim i vidljivim promjenama, uvidio da su mu na putu brojne prepreke usljed i objektivnih i subjektivnih okolnosti. Mnogo je upitnije da li se kalkuliše neraspisivanjem konkursa (a procedure mogu trajati i po nekoliko mjeseci, te dolazimo na prag 2022. godine, koja je izborna)? Da li se rad imenovanih ocjenjuje u skladu s propisima svakog pojedinog subjekta ili postoje i drugi kriterijumi? Da li se zadržavanjem statusa quo kupuje vrijeme onima koji ne ispunjavaju uslove? Da li se ostavlja prostor za jednostavnije smjenjivanje, ako se pokaže potreba za kazniti neposlušnog ili nagraditi prečeg?

Odrođenost političke kvazielite oslikava jedna diskusija u lokalnoj skupštini kada je jedna odbornica izjavila da je poslala dijete na školovanje u inostranstvo jer ona neće da joj dijete radi za hiljadu tristo maraka. U prostoriji gdje borave novinari prvo smo se zgledali. Onda su počele stizati i poruke ljudi koji slušaju prenos skupštine. Zna li ona koliko porodica u Prijedoru nema u zbiru toliko primanja? Još jednu je poruku tad poslala rekavši da joj dijete nije za politiku kao što je mama, pa da je i to razlog što studira vani. Njen je grijeh što je sve to rekla javno, ali većina drugih u politici misli tako, a tako i govore kad se ne snima: neću valjda raditi za platu? Udaljavaju se time od baze koju većinom čine ljudi koji rade za platu i od toga žive.

Moja sagovornica s početka teksta na intervju je došla u jarko crvenoj haljini. Mršava, koščata, sitna žena, ubjedljiva u pričanju. Kao članica IRA, bila je osuđena na doživotnu robiju, ali je nakon mirovnog sporazuma oslobođena zajedno s većinom političkih zatvorenika. U britanskim zatvorima odležala je blizu 14 godina i potom nastavila političko djelovanje. Uz naknadu u visini prosječne plate.

Komentari