Djevojčica si, a boriš se s razočarenjem u nalaze koji su uredni

|

Intervju

Marija Tankosić /1999/ iz Prijedora jednog se jutra 2016. godine probudila s glavoboljom koja od tada ne prestaje. Ova hronična bol specifična je i po tome što joj se ne zna uzrok i po tome što ne reaguje ni na kakvu medikamentoznu terapiju. Dijagnoza glasi nova dnenva perzistentna glavobolja, neistražena je i rijetka. Utiče na sve aspekte života, a nevidljiva je i, samim tim, ljudi su skloni da teško vjeruju u to.

„Ja sam oduvijek htjela odraditi razgovor s nekim o temi hronične boli kod mladih ljudi, jer sam imala tako zapanjujuća iskustva ovdje i nikad nisam čula da neko ima takav problem prije nego što sam ga i sama doživjela. Nisam znala ni kako se boriti s tim ni kako se boriti s razočarenjima u nalaze koji su uredni. Moliš se bogu da bude nešto na nalazu samo da se konačno otkrije uzrok“, govori Marija.

Osim s boli koja ne prolazi, morala se suočiti s reakcijama okoline koje su se kretale od bespomoćnosti najbližih, preko nevjerice vršnjaka do nerazumijevanja struke.

„Roditelji ne znaju kako da pomognu djetetu koje ima problema s nečim što je nepoznato i onda oni grade svoje odbrambene mehanizme kako da se nose s tim, pa može doći do konflikta. Okruženje u srednjoj školi nije bilo blagonaklono. Ne bih rekla da sam bila žrtva psihičkog nasilja, ali sam defintivno osjećala izolaciju zbog toga što mi niko nije vjerovao. Mislili su da izbjegavam kontrolni, a ja, na primjer, toga dana radim magnetnu rezonancu. Ljekari su govorili premlada sam da bih imala tu dijagnozu, to je psihosomatski pa to moram riješiti sama, ideš studirati na moru pa će to biti u redu. Evo jedan primjer. Nakon mjesec dana glavobolje, još nisam bila radila magnet, sjedim i plačem u ordinaciji, ne znam šta se dešava, a doktor kaže: šta ti misliš, da ćeš umrijeti od toga? Od psihologa takođe nisam dobila adekvatnu pomoć nego klasično psihološko savjetovanje i KBT nisu bili usmjereni na specifičan slučaj. Meni je najviše pomogao razgvor sa psihijatricom Jadrankom Stanković /iz bolnice ’Dr Mladen Stojanović’ Prijedor/. Ona mi je bila otkrovenje jer je saslušala, jer se vidjelo da je zainteresovana, da želi da pomogne. Sama ta činjenica da se neko zanima, da je spreman da pomogne, da te podržava i da ti vjeruje može da smanji intenzitet boli, kao placebo“, kaže Marija.

Marija je u Prijedoru završila Osnovnu školu „Desanka Maksimović“, opšti smjer Gimnazije „Sveti Sava“ i nižu muzičku školu u Muzičkoj školi „Savo Balaban“, odsjek klavir, a pohađala je godinama školu slikarstva kod Zorana Radonjića. U Sloveniji je prošle godine završila prvi ciklus studija biopsihologije i upisala master psihologije na Fakultetu za matematiku, prirodne nauke i infomracione tehnologije /FAMNIT/ Univerziteta na Primorskom u Kopru.

„Voljela bih da moja specijalizacija ide smjeru psihološke ili psihoterapuetske pomoći osobama koje žive s hroničnom boli, pogotovo adolescentima jer je to najburniji period i jer im se, za razliku od starijih, manje vjeruje. Sad na prvoj godini mastera radila sam s koleginicom kvalitativno istraživanje o ljudima koji žive s ovom dijagnozom i o tome kako se s njom suočavaju. Vjerujte, vrlo brzo i lako smo našle četiri ispitanika, a vrlo rijetko se – i u struci – nailazi na pristup da je validno to što osjećaš i da je moguće da se to dešava. Nikad neću razumjeti zašto neko u svojoj glavi odluči da neće vjerovati da neko ima problem samo zato što je teško povjeravti u iskustvo koje i sam nema“, navela je Marija.

Ona smatra da i u medijima i u javnom prostoru uopšte i u obrazovnom sistemu nedostaje predstavljanje problema hronične boli, ali i generalno mentalnog zdravlja, kao i da plakate političara treba da zamijene plakati s kontaktima kome se obratiti za pomoć u raznim situacijama – od prevencije suicida do zaštite od nasilja.

„Učili smo u školi koliko članaka ima člankovita glista, a nismo učeni da razvijamo empatiju. Ni ideja o mentalnom zdravlju jednako važnom kao fizičkom još nije zaživjela, posebno starije generacije tu ideju ne prihvataju. Isuviše često se čuju komentari nije ti ništa, idi radi nešto, trgni se, sve će biti u redu. Ljudi još uvijek to ne shvataju dovoljno ozbiljno, mada ima pomaka i napretka. Bitno je da se i u osnovnim i u srednjim školama mnogo više govori o temama mentalnog zdravlja, da se uče tehnike kako se nositi sa svojim problemima, kako biti tu za druge ljude, a ne da te neko osuđuje zašto si se našminkala, a imaš problem“, dodala je Marija.

Njeno iskustvo je da je hronična bol varijabilna, ima uspone i padove, kreće se od dobro se držim do ne mogu izdržati i prate je pitanja zašto od toliko ljudi baš meni da se desi, kako ne može popiti tabletu od koje bol popusti i kako prihvatiti novu sebe kao dovoljno bitnu i vrijednu, samo drugačiju.

„Niko meni nije spominjao proces žalovanja koji se dešava kod ljudi koji žive sa hroničnom boli. Ti gubiš osobu kakva si bila prije. Dalje, socijalno poređenje je neminovnost. Teško je gledati da neko nešto može, a ti ne možeš. Porediš se s ljudima koji su zdravi. Iako sam visoko funkcionalna osoba, opet sam manje funkcionalna u odnosu na druge. Mi se prilagođavamo tijelu i boli, a to može da sputava ljude u običnim, svakodnevnim situacijama. Kažu, ali to je jedan slučaj u milion. Da, ali ja sam taj jedan. Ili kažu, to je tako neznatan procenat u svijetu. Da, ali ja to živim. Kod mene je sto posto“, zaključuje Marija.

Komentari