Dignem balegu, nađem vozača  

|

Kultura | Ljudska prava

Miroslav Stakić iz Prijedora akademski je slikar po zvanju, bagerista po zanimanju. Privodi kraju projekat radnog naziva Dehumanizacija radnika /čovjeka/ u kapitalizmu. U školi, koja to više nije – jer nema đaka, slika portrete svojih radnih kolega. Od sedmorice rudara odabranih prije četiri godine, na poslu su ostala trojica, jedan je penzionisan, a trojica su – porodični ljudi u zrelim godinama – novi život započela na Zapadu.

Kobas je otišao prvi. U Sloveniju. Ovaj čovjek, iz Ljubije je, pred penzijom, blizu 60 godina, otišao u Njemačku da radi kao električar. Vujičić je skoro napustio, s porodicom otišao u Njemačku, dva dječaka ima. Milojica iz Ljubije otišao u penziju, rade još Mutić, Uzelac i Zgonjo.

Pitanje jeste humanističko, ali je i demografsko, jer, eto, vidimo i na ovom mikroprimjeru, da vodi ka depopulaciji.

Svi su smjenski radnici, u takozvanom četverobrigadnom sistemu. Fotografisani su neposredno nakon izlaska iz treće smjene da se postigne ekspresija umornog lica, ali njihovi pogledi pokazuju njihovo unutrašnje biće gdje postoji vedrina, kao što postoji i u koloritu. Format je veliki jer se time dobija nota glorifikacije – radnika dehumanizovanog u neoliberalnom kapitalizmu. Jednako kolonijalnom kapitalizmu 19. vijeka, samo ne tako brutalno, nego perfidno i suptilno. Priča koju razumije sve i jedan radnik u svijetu.

Četiri godine radi na projektu koji se sastoji od sedam cjelina.

Ovo ovdje nemojte fotografisati. To je pripremljeno za kustosa koji će pisati tekst za izložbu. Prostora za ovakvu izložbu ima samo Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjaluci. Treba 18 dužnih metara zida. I prostora za sve ostale segmente.

Osim Sedam veličanstvenih, tu je, sedam portreta manjeg formata pod nazivom Prodajem sve (tašta, otac, službenik, preminuli prijatelj, predsjednik, vladika i prijateljica – svi na prodaju jer je sve na prodaju), video rad Put živih, te serija od oko 150 crteža.

Tehnika tuš i pero daje mogućnost iscjepkanosti misli, suptilnijeg i senzibilnijeg načina izražavanja. To su moji dnevnički zapisi, nešto najintimnije moje, nešto o čemu promišljam, što me pokrene, bilo pozitvno, bilo negativno. Evo, na primjer, Činjenice su takve, ali politika ne misli tako. To je kad, na primjer, vidite da je sada dan, ali ako politika kaže da je noć, noć je.

Dalje, tu su instalacije Das ist kunst, Fotelja sa četiri lopate i Crna kutija sa porukama poslodavaca radnicima.

’Šta hoćete? Ja dignem balegu, nađem vozača’. To sam čuo svojim ušima, prije šest-sedam godina. A odatle smo onda ubrzo došli do vapaja privatnika da nema vozača. Pa, ko ih je otjerao? Ljudi odlaze ne samo zbog niskih plata nego i zbog takvog odnosa. I sad kad je radnika sve manje, sad odjednom može normalna plata. I može bez ekstra profita stvaranim na štetu plate radnika.

 

ŠTA NA SVIJETU VOJSKA OD 50 LJUDI NE MOŽE?

Kada već imamo taj uzvišeni epitet grada slikara, kulturi se mora pristupati krajnje elitistički, a ne svoditi je na nivo portretnog slikarstva iz Herceg Novog. Mi u branši to zovemo morski portreti. Sve i jedan gradić na moru ih ima. Slikari rade portrete za turiste na ulicama. To nije umjetnost, nego vještina. Nauči deset karaktera i ukrug. Nažalost, kolege su često svedeni na tu prostituciju u umjetnosti jer su prosto primorani zanatski dio prevesti u ono što oni nisu – u kič. Vlasti, nažalost, nisu svjesne da kultura ne smije biti trećerazredna, ne smije biti peta liga. Ali imaju zajednicu koju mogu da pitaju. I koju treba da čuju. I koja jeste otvorena za razgovore i saradnju s vlastima i institucijama.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Prijedor /ULUP/. Stava je da je davanjem prostorija u vatrogasnom domu na korištenje ovom udruženju lokalna vlast htjela ublažiti otpor likovne zajednice prema kadrovskom rješenju za Galeriju Sreten Stojanović u kojoj prvi put za četvrt vijeka postojanja na njenom čelu nije likovnjak.

Ta zajednica od pedesetak ljudi je snaga. Tu su ljudi sa izuzetnim osjećajem za pravdu. Nije im otupjela savjest. Znaju šta je dobro, a šta nije. Šta na svijetu jedna takva vojska ne može? Taj novi prostor je multifunkcionalan i ogromnog potencijala – za izložbe, koncerte, performanse, seminare, panel diksusije, radni prostor… To je baza koja od ovog grada može stvoriti kulturni centar regije. Tu treba da dolaze djeca iz škola i da vide kako izgleda rad umjetnika u ateljeu i da vide da umjetnik nije neko ko je bradat, neokupan i pijan, radi nešto što ne razmumijemo i bakće se tamo nekim bojama.

Do kupaca dolazi preko društvenih mreža, najviše Fejsbuka i Instagrama. Kupuju, kaže, ljudi kojima se rad sviđa.

Cijene formira autor. One su ispod stvarne vrijednosti, jer se autor prilagođava uslovima nerazvijenog tržišta umjetničkih djela. I da se ne proda, ostaće crtica u vremenu i prostoru. S druge strane, prijateljica pita kako sam dozvolio da mi se rad proda ispod cijene u grupi Licitacije Prijedor. I iz te grupe su me pitali da li je u redu početna cijena 50 KM. To je bio rad crtež koji opremljen košta 200 KM. Naravno da je u redu. Rad sam poklonio i time ga nisam obezvrijedio. Koliko god da donese novca za liječenje nekog djeteta, tim bolje.

 

OBRAZOVNI SISTEM LIKOVNE NEKULTURE I LIKOVNOG NEVASPITANJA

Ukidanjem likovne kulture u srednjim školama i smanjenjem fonda časova u osnovnim, odsjekli smo sebi nogu. Lišili smo se time sistemske mogućnosti da odgajamo generacije koje će dolaziti na izložbe, spoznavati umjetnost i biti publika koja stvaraocima daje povratnu informaciju. Ta nastava bila je prozor mladima koji su bili iole zainteresovani da se vidi šta je tamo iza. Odgajanje publike je maratonski, a ne instant posao, jer umjetnost nema mjerljive indikatore i ne spoznaje se raciom, nego se osjećaj gradi vremenom.

Na manjem od dva štafelaja pokazuje pejzaž koji radi uporedo s velikim projektom. Supruga, kaže, insistira da ima „nešto“ u dnevnoj sobi. U vrijeme takozvanog čekanja u firmi, ovdje provodi i po osam-devet sati. Kada se zamori na jednom radu, pređe na drugi, a to zasićenje može biti toliko da mora okrenuti štafelaj da mu rad ne bude u vidokrugu. Kada se odmori i nakon nekog vremena vrati tom radu, zna tačno i do u detalje precizno šta treba dalje.

Ovo nije površna, instant umjetnost koja je dopadljiva i koja „radi na prvu“. Ovaj projekat će ostaviti crticu u istoriji da je nekad neko muku i patnju radnika, njihovu momačku borbu za egzistenciju vizualizovao. Istoričari umjetnosti i kritičari, koliko god bježe od politički angažovane umjetnosti, nemoguće je pobjeći. Kad se god seciraju djelo i život umjetnika, dođe se na tu ravan da je stvaralaštvo uvijek refleksija na politčki sistem u vremenu u kojem je nastajalo.

Sa Daliborom Popovićem Mikšom obratio se tadašnjem direktoru prijedorske galerije Predi Marjanoviću i pitao može li im pomoći da upišu akademiju. On im je rekao da donesu sve što imaju. Puna galerija papira po podu, on ih prebira, šuta, ovo valja, ovo ne valja, šta je ovo, šta je ono, kako ovo, kako ono. Onda, nakon uvida, nakon anamneze, kaže, domaći zadatak je to i to, ti trebaš to, ti ovo. Tu uslugu za pripremu za prijemni ispit nije im htio naplatiti.

Koliko znanja ima taj čovjek?! On je kao dobar doktor koji ide direktno na boljku, ništa okolo. Nema nagađanja, te može biti ovo, te možda je ono. On zna prepozanti, zna izvući. Koliko god je dobar slikar, toliko je i pedagog. Sad, poslije toliko godina, vidim i kristalno je jasno šta je bila moja boljka i zašto je forsirao baš to. Skoro me je zaustavio u ’Marini’. S njim sjedi djevojka koja hoće da upiše akadmiju. Sve isto ovo ispričam. Njemu, vidi se, drago čuti. A to je istina.

Komentari