Etnonacionalističke retorike u regiji kreirale su klimu u kojoj, kada govorimo o zločinima i žrtvama rata, vlada kultura poricanja koja, ne samo da uopće ne doprinosi izgradnji mira već u potpunosti koči taj proces koji, između ostalog, zahtijeva suočavanje s prošlošću, istinu, pravdu, oprost i pomirenje.
U kulturi poricanja, propagira se viktimiziranje vlastitoga naroda te demoniziranje „onog drugog“, „mi“ smo uvijek ti koji su se „samo branili“, nad kojima su počinjeni strašni zločini, a zločini počinjeni od pripadnika „naše strane“ su umanjivani, relativizirani i opravdavani.
U kulturi poricanja ne postoji empatija prema žrtvama „drugog naroda“ jer su u našoj perspektivi „oni“ prikazani kao niža bića, ne jednako važna kao „mi“. Kultura poricanja kao takva vodi u mržnju i želju za osvetom.
U korijenu problema, vjerujem, leži proces koji je započeo 90ih godina – dehumanizacija „onih drugih“. Dok je bjesnio rat, takva propaganda je omogućila nastanak ideje da su pripadnici „našeg naroda“ božanska bića, a pripadnici „drugog naroda“ oni koji predstavljaju prijetnju za „naš“ opstanak/prosperitet/bilo što te je omogućila polarizaciju društva koja je olakšala daljnju manipulaciju istim zarad ostvarivanja vlastitih političkih ciljeva, a sve pod krinkom „zaštite vlastitoga naroda i njegovih interesa.“
Ovo je poznato i nama, poratnim generacijama, jer to svakodnevno možemo čuti i danas. Nažalost, silne godine poslije rata, ova ideja opstaje jer političkim elitama omogućava opstanak na njihovim pozicijama. Konstantna dehumanizacija, manjak empatije, govor mržnje i želja za osvetom stvaraju malignu atmosferu u kojoj je moguć novi sukob.
Prema tome, naše društvo treba (r)evoluciju svijesti kako bi se izliječilo i zato nam je neophodan dijalog koji Sarajevo film festival-ov program Suočavanje s prošlošću nastoji potaknuti.
U okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, sedam mladih iz cijele BiH (Mostar, Sarajevo, Prijedor, Travnik, Pale, Trebinje i Zvornik) su se okupili i razgovarali o suočavanju sa prošlošću kroz filmove. Diskutovalo se o Criss the Swiss, autorke Anje Kofmel, Okupaciji 1968, koji je sažet od 4 filma u jednom, Druga strana svega, autorke Mile Turajlic, Srbenki, autora Nebojše Slijepčevića, o Teretu, autora Ognjena Glavonića i Ne zanima me ako ćemo se upisati u historiju kao barbari, autora Radu Jude-a.
Svaki film koji su učesnici odgledali nosio je svoju poruku i imao je svoju svrhu. Neki manje zanimljiv, a neki više, ali svaki sa jednom svrhom – suočiti se sa prošlošću kroz film.
Mahir Čvrk, učesnik iz Sarajeva, kaže da su organizatori pogodili sa konceptom projekta jer je sklopljena takva grupa ljudi koji će promijeniti sutra državu na bolje.
Za svaki film, tražila se karta više i stereotipno je mišljenje da se dokumentarni filmovi slabo gledaju. Naprotiv, svi prikazani filmovi na kojima su mladi iz cijele BiH bili, bili su popunjeni do posljednjeg sjedišta.
Program Suočavanje s prošlošću donosi drugu stranu priče, onu koju nikada nećemo čuti iz usta političara i tjera nas da se sami suočimo sa prošlošću umjesto da slijepo prihvaćamo subjektivne interpretacije prošlosti koje nam serviraju svakodnevno.
Program donosi dokumentarce koji smjelo kopaju po mračnim tajnama koje smo zatrpali duboko u našu povijest i svijest i o čemu smo naučeni da ne govorimo, ne priznajemo, već da šutimo i poričemo. Provocira gledatelja da hrabro odstupi iz mase i mijenja njegovu perspektivu gledanja, uči ga da prepreka iskazivanju pijeteta prema žrtvi ne smije biti njezino ime niti zbog istoga žrtva smije biti manje važna, relativizirana i nipodaštavana.
U kontekstu BiH i regije, program kao takav je koristan i važan za podupiranje procesa izgradnje mira jer suprotno od kulture poricanja jeste konstruktivno suočavanje sa prošlošću, a ono uključuje dijalog i ispisivanje jedne povijesti umjesto postojeće tri istine.
Osobno iskustvo u sudjelovanju u programu Suočavanje s prošlošću potvrdilo je činjenicu da je umjetnost, odnosno film, moćan alat za pomirenje zbog toga što živo i gotovo opipljivo prikazuje čitav besmisao i ludilo rata i mržnje te budi empatiju prema žrtvi jer na filmskom platnu ona nema ime već samo ljudski lik koji dosta liči vama jer je od mesa i krvi kao i vi.
Suočavanje s prošlošću nije recept koji sadrži čarobno uputstvo kako već sutra kreirati bolje društvo, ali sa moje točke gledišta, uspijeva jedno: dehumaniziranom čovjeku daje ljudski lik (Bojana Buzić).
Izvjesno je da će trebati proći godine, ali ulažem sve svoje nade da ćemo jednom stvoriti društvo u kojem bi mala „Srbenka“ (u filmu Srbenki, autora Nebojše Slijepčevića) na postavljeno pitanje mogla odgovoriti bez straha da će taj odgovor zauvijek zapečatiti njezinu sudbinu. U takvom društvu koje zamišljam, djevojčici vjerojatno nitko nikada ne bi niti postavio takvo pitanje jer nikome, naime, ne bi bilo bitno koje je nacionalnosti (Bojana Buzić).
