Protest na Dan ljudskih prava u Prijedoru 2008. godine nije trebao biti nešto posebno odvažan čin ali su ga mnogi tako kasnije okarakterisali. Zakon o javnom okupljanju je dozvoljavao ljudima da protestvuju ali se ta mogućnost nije koristila. Naročito se marginalizovane grupe i manjinske zajednice nisu usuđivale protestvovati u gradovima gdje dominaciju imaju pripadnici neke druge etničke grupe.
Po prvi put su te srijede 10. decembra 2008.godine ljudi iskoristili svoje pravo u Prijedoru, prošli kroz glavnu ulicu noseći transparente. U povorci je bilo oko 200 ljudi i mogla se osjetiti napetost u svakom koraku koji smo napravili dok smo prolazili pored iznenađenih slučajnih prolaznika. Osim nekoliko neartikulisanih uzvika, podizanja ruku i škrgutanja zuba iz kafana pored kojih smo prolazili nikakvog incidenta nije bilo.
Javni protest, kako smo ga nazvali, prethodno smo najavili na PRESS konferenciji osam dana prije, plakatirali smo povratnička naselja i sam grad. Iskoristio sam drugi dan Bajrama i otišao na šehidsko mezarje u mojim Rakovčanima, održao ljudima kratak govor, skrenuo im pažnju koliko je važno da izađu na ulicu zbog nestalih osoba, i začudo, skoro svi ti ljudi su se i pojavili na protestu u Prijedoru. Jedna trećina učesnika prvog javnog protesta bila je iz Rakovčana.
Glavna poruka na transparentu koji je išao na čelu povorke bila je „Pomozite da pronađemo 1274 nestalih Prijedorčana“. Usmjerili smo taj protest na nestale osobe jer su njima pored svih prava, uključujući i pravo na život, bila uskraćena i prava na identitet i dostojanstven pokop. Nismo nikome prijetili, prekoravali ga, nego smo tražili pomoć od sugrađana u pronalasku nestalih. Koliko je to uticaja imalo teško je biti siguran, ali činjenica je da je poslije toga više od 700 posmrtnih ostataka nestalih Prijedorčana pronađeno. Nakon tih naših molbi upućenih javno na ulicama Prijedora, otkrivena su nova tijela žrtava na Korićanskim stijenama (2009.) Tomašica (2013.) i drugi lokaliteti gdje su značajnu ulogu imale informacije dobijene od građana srpske nacionalnosti.
Prvi javni protest je inicirao održavanje još nekoliko takvih protetesta na Dan ljudskih prava i narednih godina. Kasnije su kao direktna posljedica osvajanja glavne ulice i trga u Prijedoru uslijedila još veća okupljanja poput onog 5. augusta 2012. godine kada se na protestnu šetnju i komemoraciju ubijenoj djeci okupilo više od 500 ljudi ili Dan bijelih traka kada je taj broj znao preći i hiljadu. Protestni marš i javni prostor na ulici su počeli koristiti i druge grupe, pa smo od tada imali brojna okupljanja i proteste od antifašista do porodica djece sa posebnim potrebama. 2012. godine smo imali težak period kada je lokalna vlast i policija pokušala da ograniči slobodu okupljanja, a neki skupovi su bili i zabranjeni. Sa tim smo se izborili zahvaljujući mobilizaciji na stotine aktivista za ljudska prava koji su dolazili da nas podrže u našim borbama u Prijedoru.
Prvi javni protest i sve ono što je pokrenuo taj marš u Prijedoru doveo nas je do toga da danas pregovaramo sa vlastima gdje će biti podignut spomenik za ubijenu djecu. Nije više pitanje hoće li i kada biti podignut nego koje mjesto za taj spomenik izabrati. Mogli smo tada ispisati drugačije transparente, imali smo razloga da budemo ogorčeni i ljuti, ali POMOZITE bila je ključna riječ, koja i gvozdena vrata otvara.
Sretno svima onima koji protestvuju širom svijeta na Dan ljudskih prava!
