Cvilio sam kao ljuta godina. Moj djed nemoćno je širio ruke. Karata nije bilo već danima, a njegova veza iz “Lavčevića” zakazala je i to baš taj dan, najveći dan ikada, dan kada nam je dolazila Crvena zvezda, dan koji se pamti, dan za kojeg se živi. Zatvorio sam se u ormar, a moji ukućani nisu znali kako da objasne da njihov dječak potpuno zaluđen fuzbalom odbija hranu, odbija vodu i čokolino zbog jedne obične utakmice.
Obične – vrisnuo sam iz ormara. No, tada je zazvonio telefon. Moj kum Ladislav, moj frajer sa zelenim BMW-om, tražio je dopuštenje od moje stare da moju tetu, tetu Meri, izvede na utakmicu. U roku hića istrčao sam iz ormara i kleknuo pred tetu. Ako ste gledali Shreka i onog mačka što raširi zjenice iz kojih cure guste vrele suze, e, ja sam bio njegova slika i prilika. Kamen bi pukao, a ne srce tetke koju istinabog utakmice i nisu previše zanimale, ali je zanimao Ladislav s kojim se „zabavljala“, kako je to kazivala moja stara. Ladi je to popodne parkirao benđolu, a ja, ja sam bio omotan šalom dok mi je srce divljački lupalo. Tetu smo naravno poveli sa sobom i parkirali benđamina negdje oko Kineskog zida.
DAN KAD JE OTIŠAO JOSIP BROZ TITO: Split je bez riči reka sve ča mu je na srcu
Ljudi moji, kolone ljudi slijevale su se na stadion. Toliko svijeta ja nisam ni znao da postoji u mom Splitu. Nervozno sam pogledavao Ladija koji je zaljubljeno gledao u moju Meri. U mojim zjenicama ogledala se školjka iz koje se nadvijao dim, reflektori su obasjavali stadion, moj Poljud s kojeg se čuo huk.
Ušli smo na jug, na tribinu nasuprot navijačima Zvezde koji su razvili velike zastave i transparente. Tu među vojskom, moja teta osjećala se poprilično nelagodno, no još je uvijek bila pod dojmom načina na koji nas je Ladi uveo u stadion značajno gurnuvši čovjeku na ulazu novčanicu jer smo bili kratki za kartu.
Počelo je.
Nervozna igra Hajduka bila je očekivana. Najvažniji derbi sezone odlučivao je o prvaku, a Zvezda je igrala zatvoreno. Na jedan centaršut, Boro Primorac učinio je nezamislivu stvar tik pred mojim očima na južnom dijelu s kojeg sam jasno vidio loptu kako u krivulji leti u šesnaesterac dok je Boro objema rukama zakačio bubamaru koja se zarotirala preko desne stative. Penal je bio očit i sudac je odsvirao udarac s bijele točke. Vojska oko mene je ludovala, a ja sam pokrio lice rukama.
Tomislav Ivić gestikulirao je u svijetloplavoj Puminoj trenerci, no Hajduku jednostavno nije išlo. Tamo daleko prema sjeveru, netko od naših je zabio gol. Ludovao sam i skakao od sreće dok su me dva vojnika držala na rukama. Jedan Crnogorac dignuo me visoko, a ja sam mahao svojom zastavom na kojoj je pisalo „11 Ivica Šurjak“.
No, ono što će uslijediti, nitko na stadionu nije očekivao. Isprva se vidjelo da se nešto čudno događa, a kada su se igrači poredali na centru, kada sam vidio Frfu kako plače i leži na travi, Tomislava kako pokrivena lica jeca, a Zlatka kako se drži za glavu, pretpostavio sam najgore. Netko je odlučio da Zvezda mora dobiti utakmicu van terena i van sporta.
Tada je jedan vojnik plačući uzviknuo da je umro Maršal.
Pamtim lica ljudi oko sebe. Lica s maskama boli. Nisu to bila lica ljudi koja tuguju ili su u šoku zbog javnosti, zbog onih oko sebe. Ljudi su plakali i stajali potpuno izgubljeni. Oko mene, dječaka od devet godina, odrasli ljudi su jecali kao mala djeca. Moja Meri naslonila je glavu na Ladijevo rame, a moj kum, moj Ladislav, plakao je kao malo dijete.
Tada se desilo.
Isprva je krenulo sa sjevera, tiho pa sve jače, prihvatio je zapad pa je nastavio istok. Pamtim trnce koji su mi prolazili kroz ruke, pamtim 50.000 ljudi oko mene koji su u transu, koji su u zanosu pjevali koliko ih grlo nosi. Okretao sam glavu i vidio posvuda oko sebe ljude koji s ponosom gutajući suze pjevaju zakletvu čovjeku zbog kojeg su bili ljudi takvi kakvi jesu. Ljudi koji su pjevali zakletvu Titu bili su obični ljudi, radnici i vojnici, jedna kućna pomoćnica i jedan vlasnik kafića iz Vrgorca.
Lica tih ljudi bila su iskrena, lica radnika Škvera i Jugoplastike, Pomgrada i Dalme, Lavčevića i Konstruktora, lica armera i zavarivača, lica vozača kamiona i mornara, lica koja vidite svakodnevno. Ljudi su plakali i pjevali.
Tog dana, moj grad se zakleo u suzama svom Titu da s njegovog puta, puta bratstva i jedinstva, puta radništva i socijalizma, nikada skrenuti neće. Tog dana, moj Split zakleo se svom voljenom i najvećem sinu da će ga pamtiti do kraja svog života. No ono što pamtim najviše iz tog dana, bilo je zastrašujuće koliko i divno. Hodao sam među desecima tisuća mojih sugrađana u tišini izvan stadiona. Čuli su se samo koraci. Koraci i ništa više. Moj grad utonuo je u tamu. Iza mojih leđa osvijetljena školjka doimala se kao svemirski brod dok su se po gradu gasila svjetla, moj Split utonuo je u tišinu.
Prošle su godine i čitav jedan život. Moj grad se promijenio i moj grad postao je drugačiji. Moj grad zaboravio je taj dan i svoju zakletvu, a jedan dječak omotan šalom shvatio je da će jednom neki ljudi skrivati biste tog čovjeka, no to i nije previše bitno jer nikakvo vrijeme i nikakvi ljudi nikada neće, niti mogu, prekriti prašinom i zaboravom činjenicu da se jedan grad njemu kleo u suzama, a danas ga se srami.
