Već dvadeset i sedam godina samoj sebi postavljam mnoga pitanja i nikada ne uspijem pronaći prave odgovore.
Imam dovoljno godina da zaključim da sam previše mlada za pesimizam, ali i previše umorna da budem otpimistična Alma koja je mislila da može promijeniti svijet i koja je vjeovala da zaista ova država može da bude zemlja perspektivnih promjena.
Nikada nismo bli vidljiviji nego sada, i nikada nismo bili više na margini nego što smo upravo u ovom stoljeću, gdje imamo nebrojeno mnogo napisanih knjiga, publikacija, članaka, intervjua, projekata, klimanja glavom kako je naša domovina konačno inkluzivnija, a sa druge strane imamo mnogo zapostavljenih ljudi, nedovršenih priča, prilika koje nisu pružene, i jako mnogo optimistinih osoba sa invaliditetom koje čekaju na svoje mjesto pod suncem.
A sunce sve manje sija.
Rođena sam kad je i rat završen. Moji roditelji su najvjerovatnije mislili o tome da novi život obično donosi nove nade, veće sreće i ljepše trenutke. Gluhoća i nije bila baš neka radosna vijest niti sreća. Kao da sam bila svjesna te slike, izraza njihovih lica kada su shvatili da nešto “nije uredu“ sa mnom. Rano su primjetili moj nedostatak sluha.
Vjerujem da su smatrali da je ovo gore od rata. Možda ne gluhoća, ali jeste preživljavanje sa takvim problemom u okruženju. Kao kad se u zimsko jutro rađa sunce, a mi se nadamo da će njegovi zraci ugrijati naša prozorska stakla mrazom okovana. Međutim, u početku sunce nije dovoljno toplo da otopi led a na kraju on se otopi. Teško i polahko, ali ipak se topi.
Kao mala sam imala samo par prijatelja, iako je naša mahala bila prepuna mojih vršnjaka. Istina, oni o mojoj gluhoći nisu imali nikakvu predstavu, ništa nisu znali, niti su se ikada s tim susretali. Činilo se, kao da su se jednostavno plašili biti uz mene.
Od svih prijatelja, sa mnom se najviše družila jedna djevojčica koja je bila samo pola godine mlađa od mene. Svakog dana smo izlazile vani i igrale se. Nije mi bilo jasno zašto je baš ona postala sa mnom bliska. Najvjerovatnije zbog toga što je imala gluhog oca pa je znala na koji način može da se sporazumijeva sa mnom. Ponekad bi me uvela u svoje društvo i zajedno bismo se igrale raznih igara.
Od svih, najmrža mi je bila igra „gluhih telefona“. Morala sam čuti šta mi šapuću na uho iako su znali da ne mogu. Samo ta djevojčica mi je govorila sakrivajući usta rukom da mogu čitati njen govor, znala je da je ne mogu čuti. Ali, ostalima se ponekad ne bi svidio raspored, pa bi neko drugi umjesto nje stajao pored mene. Onda bi od jedne riječi nastajala sedma ili deseta, ovisi u kojem sam redu stajala.
Da li što sam izmišljala neku smiješniju riječ, ili što sam izgovorila skroz drugi smisao, ne znam, činilo se kao da sam glumila klovna u tom cirkusu. Ponekad mi to nije smetalo, bar sam ih zabavljala.
Kad neko bude u centru pažnje, to zvuči divno, ali, u ovakvim okolnostima, to i nije bilo baš prijatno. Bila sam svjesna da između mene i njih postoji jedna razlika koja nas odvaja. Iako sam znala da se taj zid može srušiti, to nisam mogla učiniti sama.
Taj su zid morali srušiti svi u mojoj mahali. Morali smo pokazati da ipak zajedničkim snagama možemo postići nevjerovatan cilj. Sa naočalama, bez njih; sa slušnim aparatima i bez njih; sa ortopedskim cipelama ili bez njih, opet smo bili samo djeca, koja žive istim životom, koja dišu isti zrak, koja se smiju isto, djeca, koju grije jedno te isto sunce.
I onda kada sam dobila slušne aparate, nastavljalo se to nesigurno kretanje kroz životne staze, mnoge nesuglasice, pitanja na koje nisam znala odgovore ali i želja za napredak, želja da budem i ja kao i oni – dijete kojeg više neće čudno gledati.
I postala sam, ali nakon dugih napora, truda, zalaganja mojih roditelja, i samo vježbi, uvijek vježbi. Međutim, opet to nije bilo to. Opet su vršnjaci imali neke predrasude o mojoj gluhoći, opet je samo par prijatelja ostalo uz mene. Shvatila sam da se to još uvijek nije popravilo, sve je ostalo isto. Nije mi još uvijek jasno, čak i nakon dvadeset i sedam godina, kada sam uspjela odgovoriti na neka od prijašnjih pitanja, sebi postavljam nova, teža, određenija.
U Bosni i Hercegovini, prema posljednjem popisu stanovništva živi skoro 80. 000 osoba sa oštećenim sluhom. Sami možete zaključiti da li smo vidljivi, ili ipak zapostavljeni; u obrazovanju, zapošljavanju, na medijima, u zdravtsvu.
Predrasude su samo u glavama ljudi koji nikada nisu živjeli svoj život i koji su na različitost gledali kao barijeru a ne kao jedno veliko bogatsvo.
Danas shvatam život u drugačijem smislu, svjesna sam mnogih poteškoća koje nas okružuju. Vidim kršenja ljudskih prava, prava djece, namjerno i nenamjerno zapostavljanje i zaboravljanje. I uprkos svemu, živim ponosnija na sebe više nego ikad. Ponosna sam i na svoje drugove i drugarice koji se, neumorno iščekiujući svoje mjesto pod suncem bore za svoj život i prkose državi i ljudima, tako nevidljvii, a tako vidljivi.
I to je smisao života. To je njegova cijena. A moje odgovore na pitanja koja sebi postavljam, pronaći ću, sigurno, kad – tad. Sunce će ponovo progrijati i led će se otopiti, iako znam da će i nakon dvadeset i osam godina, a i nakon pedeset i osam godina i dalje imati mnogo težih pitanja.
Steven Jobs je jednom rekao da, ljudi koji su dovoljno ludi da misle da mogu promijeniti svijet su upravo oni koji to čine.
Možda sam i ja jedna od takvih ljudi, dovoljno luda da mislim da mogu promijeniti svijet. Ali,ako ništa barem radim na tome.
