Albin “nije morao” ići u školu

|

Blog

Želim ispričati priču svoje drugarice, koja mi često spominje jednog dječaka kojeg se, kako kaže, sjeti i u snovima, i zbog koga je odlučila da cijeli svoj život posveti radu sa manjinama bilo koje vrste.

“U osnovnu školu sam išla sa jednim dječakom romske nacionalnosti. Uvijek se isticao svojim ponašanjem gdje se nije libio reći nastavnicima sve ono što smo i mi ostali mislili. Na neki način, uvijek mi je bio zanimljiv baš zato što nije imao tu barijeru koja je nas ostale sprečavala. Tek ću godinama poslije shvatiti otkuda nama ta barijera, a otkuda njemu, u mojim očima, ta ogromna sloboda. Sa tim sam dječakom provela dosta vremena na odmoru, gdje smo često dijelili sendvič i ponavljali njegove replike sa časova. Činilo mi se da u njemu nema ni trunke iskvarenosti, nego da je jednostavno takva osoba.
Nijednom se nije desilo da bi se nastavnik nakon njegove priče čekao da objasni zašto tako misli, nego bi odmah bio poslan ili direktoru ili pedagogu škole. Da budem jasna, nikada nije izgovorio nijednu psovku na času, nije se ponašao nasilno ni bahato, samo bi rekao šta misli o predavanju tog nastavnika, da li je nešto naučio na tom času i sl. Ali ipak, to je toliko smetalo, čak i kada bi ustvari dao neki kompliment. Negdje u sebi, još tada kao dijete znala sam da to ponašanje školskih zaposlenika nije uredu, ali nisam mogla tu stvar imenovati. Sada to znam. Bila je to nepravda i diskriminacija.

Jednom mi je Albin rekao da ne mora ići u školu. To me šokiralo. Kako to, zar nam stariji nisu stalno govorili da u školu moramo ići, koliko god nam se ne da? On se na to moje pitanje nasmijao i rekao da on ne ide u školu radi roditelja, nego radi sebe, tako da samostalno može odlučiti kada će ići a kada neće. A nisu mu to govorili samo roditelji. Na jednom odmoru sam čula kako mu jedan uposlenik govori kako mu niko neće pokucati na vrata ako se sad ispiše (vjerovatno misleći na državne službenike), i da se iskreno nada da će se to što prije desiti, jer ne želi da ga više viđa po hodnicima. Albin na to opet nije rekao ništa, samo se nasmijao.

Na jednom času istjerali su ga iako je momak iza njega pričao. Nastavnik to jednostavno nije htio priznati, pa je samo pokazao rukom na vrata. Albin je bez pogovora ustao i izašao sa časa. Ni tada mi ništa nije bilo jasno. Zašto se nije bunio? Zašto nije rekao da on ništa nije uradio? Mislila sam da je to neka njegova igrica, nesvjesna da je to ustvari njegova životna priča. Nakon tog časa mi je rekao da više ne želi ići u školu. Pošto to nije bio prvi put da mi to kaže, mislila sam da se zeza i da je to samo jedna njegova prolazna faza. Nažalost, nije se šalio. Nakon tog dana nikad se više nije pojavio u školi. Vidjela sam ga nakon desetak dana na igralištu. Iako mi je bilo žao što više ne ide u školu, vidjela sam da je on stvarno sretan. Kao da mu je bilo lakše, kao da je popravio ono što je mislio da ne valja. Smijao se od srca poručio da pozdavim sve drugare iz razreda. Rekao je samo da ne pozdravljam nastavnike.

Nisam dakle, uradila ništa, ni ja ni moji drugari. Šutjeli smo, možda se nekad i nasmijali na te nepravde, nesvjesni da to može nekome promijeniti život. Tako da je Albin cijeli svoj život ostao obilježen kao samo još jedan Rom koji nikad nije završio ni osnovnu školu. Na kraju je zaista ispunjena želja onog uposlenika sa hodnika, koji se nakon toga ponosno šetao, kao pobjednik u toj priči. A nismo znali da možemo pomoći. Da smo bar znali…”

Imala sam priliku prije par godina da i ja upoznam tog momka, o kojem je Sanja toliko pričala. Bila je u pravu. Riječ je o zaista duhovitom, pozitivnom momku koji na potpuno drugačiji način gleda na život. A opet, mi smo kao društvo dali sebi za pravo da njemu i bilo kome drugog određujemo kako treba da živi. Učinilo mi se ipak, u jednom trenutku našeg razgovora, da je to znao puno bolje od nas.

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Da li su marginalizovane zajednice vidljive u BiH društvu“, a financiran je od strane Civil Rights Defenders.

Komentari