Ako je vjerovati Miletu Kekinu kad pjeva “nije sve tako sivo dok imaš s nekim otić na pivo”, onda predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku život nije uopšte siv. Svakog dana, bez obzira kog problema i u kom resoru da se dohvati on ima s kim da popije i s kim da se ispriča. Kritički duh bez promišljanja doveo je do toga da će stigmu nositi onaj ko se s Dodikom sastane, ili koga Dodik umiri, a ne Dodik – jer na Dodika smo ipak navikli, je li, pa mu se može, a od željezničara nismo očekivali da će tako olako dozvoliti obmanu. Ko je ovdje zapravo u obmani i kako?
Izvor: www.nezavisne.com
Srećom ili nažalost, jasno je da se danas u cijelom simulakrumu značenja i označenog više ne može sa sigurnošću tvrditi je li u rečenici „Milorad Dodik, predsjednik RS“. Tako je Dodiku pošlo za rukom da u miru i mirnodopskim uslovima funkciji predsjednika eniteta pridoda skup ovlasti despota, o čemu najbolje svjedoče njegova česta gostovanja među sirotinjom rajom koja globa davati ne može a pritom ne prima nikakve materijalne naknade za svoj rad, u kojima Dodik despotski i po principu „riječ-djelo“ rješava sve probleme za koje on ispostavi da su bitni. Tako je bilo i u slučaju štrajka željezničara. Trenutno, mnogo nam je bitnije što Milorad Dodik, pored Vlade Republike Srpske i svih osamnaest ministara, uključujući i primadonu izvršne vlasti Cvijanović, odlučuje šta je bitno a šta nije, nego što nešto rješava. Jer, bez obzira na ovlasti predsjednika entiteta, on svakako treba nešto i da riješi, ali Ustava mi i Svetog trojstva nivoa vlasti, on nije taj koji može da odlučuje šta je najpreče. Pogotovo ne kada odluke o načinu raspodjele narodnog budžeta i sudbini narodnih željeznica donosi preplaćen narodnim novcem, od koga svake godine sebi uredno povećava budžet kabineta. Opšteprihvaćeno mišljenje ostalo je nekako ovako: na Dodika smo naviki, i znamo šta će kada uraditi, ali radnici na čiju smo intertnost takođe navikli i u ratu i u miru i u protestima i u štrajku krivi su što nisu ispunili naša očekivanja.
Štrajk željezničara i način na koji je završio, posmatrajući tradiciju entitetske revolucionarnosti i solidarnosti i tradicionalno shvatanje i gledanje politike kroz političare, pokazao je samo dvije stvari: kolika je realna moć predsjednika Dodika i koliko smo zaista šuplji. Semantički, moglo bi se reći da je izreka „kupio nas je za mekinje“ dobila vjerodostojan obris na pojavnoj ravni stvarnosti. No izostaje bitnost – da nas neko kupi, moramo se i prodati: strahu ili kritici bez nepromišljanja.
U kulturi političkog straha i mehanizama odbrambenog stava, najrealniji primjer autoriteta je koliko se nekoga plašimo i bojimo, ali ne koliko se boji opet taj obični građanin, nego onaj privilegovani. Recimo, ministar saobraćaja i veza Neđo Trninić, koji je po okončanju štrajka 21. marta prije nego je predsjednik Dodik garantovao da će se u Željeznicama postupati u korist radnika najavio sankcionisanje onih koji su štrajkovali, a poslije Dodikovog oglašavanja u Dnevniku Plus RTRS-a rekao da su radnici Željeznica štrajk obustavili zbog reputacije i poštovanja prema predsjedniku Dodiku, i zbog njegovog autoriteta.
Udobnost kritičkog nepromišljanja
Ta izjava nije ni ignorantna ni beznačajna, jer ako ministar koji ima potpuni legitimitet da upravlja resorom koji je povjeren osim ako se drugačije ne dogovori sa premijerkom mijenja svoje stavove i zaključke nakon oglašavanja predsjednika, zašto tek željezničari ne bi mogli svoje zahtjeve i štrajkovanje prilagoditi odlukama predsjednika? Stav je legitiman, ali legitimnost ima i druga strana priče, koje se nismo ni sjetili, a glasi ovako: gdje su oni koji sude onda kad je trebalo ustati? Gdje je kritika i pozivanje na odgovornost stvarno odgovornih na javnim funkcijama, i zašto se naš gnjev prema sistemu koji radnike izrabljuje pretočio u gnjev prema radnicima?
U cijeloj priči o rješavanju spora željezničari-sindikati-Željeznice-Ministarstvo-Vlada, Dodika nema ni u jednom čimbeniku niza, pa tako nećemo biti maliciozni i reći da jeste upravo u svakom, iz samo dva razloga: ko jeste u svakom nije ni u čemu kako valja; i drugo – ovakav zaključak uopšte nije maliciozan. Vratimo se predsjednikovim ustavnim ovlastima: predsjednik RS, prema prvoj svojoj nadležnosti, predstavlja Republiku. I to što se kao predsjednik na štrajku željezničara pojavio tek osamnaesti dan štrajka, ujedno i 11 dana nakon isteka roka za isplatu dugovanja, pet dana blokiranja pruge i 12 dana štrajkovanja glađu Čedomira Kneževića, o predstavljanju Republike Srpske mnogo govori. Ali još više govori o namjerama i načinu ophođenja vlasti RS prema radnicima, pokazujući izvjesnu percepciju njihove bitnosti establišmentu, a kada se priloži i Dodikov autoritet koji zrači i realnu i simboličku moć, onda vidimo sliku njegovog stava o građanima Republike Srpske uopšte.
Vaskolika javnost, pogotovo na društvenim mrežama, podigla se protiv odluke željezničara da okončaju štrajk nakon kafe, rakije i februarske plate od predsjednika – za koju su govorili da je uslov prestanka štrajka i danima prije –a da pritom niko od nas nije dane i noći provodio s njima, pritiskao vlast da riješi probleme, javno zagovarao novu sistematizaciju u Željeznicama ili „širio misao“ o broju radnika koji je tamo zaposlen kroz dosadašnje predizborne kampanje po odlukama SNSD-a i DNS-a.
Niti je iko javno zagovarao ostavku ministra Neđe Trninića, koji i sam strahuje od svake predsjednikove izjave i koji se u medijima pojavi samo kad zaposli nekog člana porodice u kakvom javnom preduzeću. Zatim ni ostavku kompletnog rukovodstva Željeznica koje imaju 250 miliona maraka dugovanja i nisu pozitivno poslovale od 2006. godine. Pa niko na koncu nije ni podsjetio da je u tom preduzeću zaposleno 3500 ljudi, od kojih je hiljadu došlo kroz raznorazne predizborne kampanje voljom DNS-a i SNSD-a, i da se uprkos tolikom ljudstvu putnički saobraćaj odvija od Novog Grada do Doboja, a da cijena povratne karte na relaciji Banjaluka – Sarajevo košta oko 52 KM. Kao ni da Banjaluka ima šest skretničara, od kojih samo dvojica dolaze na posao.
To što se nismo sjetili da i sami govorimo o Željeznicama, ili nismo bili dovoljno hrabri ili zainteresovani da rasvjetljavamo šta se dešava u tom javnom preduzeću, najviše govori o našoj spoznaji i nivou kriitke. Izgleda da je legitimno je kriviti radnike koji, istina, jesu za nekoliko toplih obroka, regresa i jedne plate ugrozili svoju budućnost, ali ta legitimnost izgleda ne podrazumijeva da se okrive oni koji u ime naroda raspolažu narodnim budžetom i narodnim Željeznicama. Ministru Neđi Trniniću opet ćemo u narednom periodu spočitavati to što je zaposlio suprugu u Geodetsku upravu u Srebrenici, a svu odgovornost za katastrofalno stanje Željeznica RS – za koje je najviše odgovorna uprava – zaboravićemo, do nekih sljedećih protesta ili štrajka.
Unatoč, uspjeli smo osuditi radnike koji nisu imali drugu opciju osim prekida štrajka jer je najveći dio njihovih uslova ispunjen – a i da nije, ipak nemaju drugu opciju zaposlenja, niti infrastrukturu i društvenu solidarnost na koju mogu računati za veće i dugotrajnije pobune, bez da smo prozvali najodgovornije i uticali da se oni aktiviraju. Možda bi se u nekom stadiju promišljanja moglo konačno zaključiti da ta naša inertnost i sposobnost furioznog komentarisanja iz vlastite udobnosti najviše govori da smo svoju kritičku misao i svo promišljanje koje bi prije nje trebalo provesti, u magnovenju prodali upravo za vreću mekinja – kvazirevolucionarnih, ali ipak narativno jestivih.
