Ne znam mnogo o svijetu, ali ono što znam, prilično je crno. Malverzacije, ratovi, novac, krvav novac, proizvodnja oružja, sve veća i teža, trovanje planete, zarad novca, zemlja koja se mrvi, puši, zavlači pod nokte. Crno i prljavo iza kulisa divne predstave, zaslijepljeni svjetlima pozornice, mediji. Ono što nam serviraju, a mi gutamo gladni bilo kakve senzacije. Hrana za naše prazne stomake, prazne astale, prosut biber koji nam peče oči. Kažemo da vjerujemo samo onom što vidimo, ali vidimo li ono u šta želimo da vjerujemo?
Manipulacije masama, crkve, zgrade vlade, države, moćnici, nafta, berze, razlozi življenja. Čiji razlozi? Scenaristi ratova, reditelji naših života, sloboda koja se servira hladna i ne grije srca onih koji najviše za njom pate. Umjetnici kao zamagljeno svjetlo na putu umrljano kišom kroz stakla automobila. Farovi koji nas osljepljuju. Žmirkamo dok idemo naprijed u mrak obuzeti željom da tamo iza postoji jače svjetlo. Umjetnost koju upravlja sve oko nas. Inspiracija onima koji vide previše, ali ne smiju to dovoljno glasno oslikati. Romantika kao karta za bolje sutra, no svi znamo da je to tek puko uljepšavanje stvarnosti.
Politika je sve. Odjekuje u mojoj glavi kamen koji tupo udara u moje sljepoočnice. Migranti, prokleti ljudi koji se kroz vijekove kreću i ne nalaze mjesta nigdje. Malena je planeta. Premalena za mnoge. Idemo u svemir za boljim tlom. Ako sagledamo prošlost, vidjećemo da je sve igra onih koji znaju mnogo više nego ćemo mi ikad naslutiti. Da li je seks politika? Jebu oni nas, jebu nemilosrdno, sve milujući po glavi, ali orgazma nigdje. Bitno je njihovo zadovoljstvo.
Sablasna atmosfera jednog svijeta koji samo što ne propadne, ali čudno ljudi žive na ovoj pozornici života. Žive kao da nikad neće umrijeti. Veselimo se malim stvarima, nečijim očima, dodiru koljena ispod stola, nagovještaju buđenja strasti, gubljenja samokontrole, vrištanja u sred noći. Vrisak zadovoljstva koji se smjenjuje suzama. Plač žene koja gubi sina, čovjeka, plač bebe koja ne želi izaći iz udobnosti posteljice. Komanda, strah, sitni život običnog smrtnika.
Čineći se crna, čudno sam u sebi svijetla. To što vidim sve samo znači da ja nisam u mraku. Onda kad shvatiš da je sve izgubljeno, tada nemaš šta izgubiti. Kad nemaš šta izgubiti, tada dobiješ slobodu. Da dišeš, osjećaš, pišeš, pričaš bez ikakvog očekivanja da će biti bolje. Neće biti ni gore jer sve se grozno desilo već toliko puta.
Glasam za crno i bijelo i da se to nikad ne miješa. Sve je bolje od sive koja ne diže maglu i ne razaznaje oblike. Onda kad se dobro i loše smjenjuje, uči te da cijeniš i jednu i drugu krajnost. Filozofiram ove kasne noći i napokon se više ne bojim. Čak ni dane ne odbrojavam jer je uvijek tek ovaj jedan, ovaj prvi dan kako postojim. Ne mogu mi ništa vaše kupoprodajne emocije, vaš novac koji nema vrijednost, vaše glave na tv ekranu, retorike, vaše izbezumljene težnje da nešto postignete na ovom putovanju koje bezglavo ide naprijed i ne donosi ništa novo niti išta više od kraja.
Zato se ne borim ni za šta osim za svoju ličnu slobodu, za svoju ličnu sreću, bezglavo smiješna i otvorena samo za ono što mi pokreće krvotok. Žedna da ispijem život do posljednje kapi i punog stomaka, punih ćelija pogledam u ono bijelo koje uvijek drži balans toliko uspješno tek da sve ne ode u pizdu materinu.
