„Ponuda je korektna, samo kad ne bi bila za rudnik“, rekla je Slobodanka Radinović čovjeku koji je u ime investitora dolazio u Prijedor razgovarati s mještanima Bukove kose o kupoprodaji njihovih imanja radi iskopavanja uglja.
Nju je na razgovor pozvao poznanik, iz firme koja se bavi geodetskim poslovima.
„Vlasnice zemlje i kuća su mama i tetka, ali mama nije u Prijedoru, sestra moja nije mogla, pa zato mene“, kaže Slobodanka.
Nalaze se u subotu, 25. februara, u kancelariji te firme. U prostoriji su četiri osobe: poznanik geometar, pregovarač u ime investitora, tetka i ona. Geometar, kaže, krajnje profesionalan, pregovarač izuzetno korektan. Cijena koju nudi viša je od tržišne. Na stolu su mape. Crvenom bojom označene su parcele čiji vlasnici ne žele prodavati zemlju, žutom za koje se još ne zna, zelenom koji žele.
„Najviše je crvene. Zelene najmanje“, dodaje.
Slobodanka je glas o kopanju uglja u rodnom selu čula krajem januara. Mještanima je najprije dolazio zaposlenik Ministarstva energetike i rudarstva Republike Srpske zajedno sa pregovaračem u ime investitora i lokalnim geometrom.
„On nas nije ubjeđivao da trebamo prodati ili ne. On je samo nama rekao: nećete nikad dobiti veće pare, nego što sad dobijate. Drugo ništa. On je samo bio sa njima“, rekao je jedan od mještana na sastanku održanom 12. februara u prostorijama mjesne zajednice „Dr Mladen Stojanović“ u Velikom Palančištu.
Prethodno su (6. februara) mediji objavili vijest da je Vlada Republike Srpske 12. januara donijela odluku o pokretanju postupka dodjele koncesije za istraživanje na inicijativu firme „Drvo Eksport“ iz Teslića.
„Ta je vijest odjeknula kao grom iz vedra neba. (…) Ovo je apel građanima da shvate Prijedorčani da im život s otvaranjem rudnika ne bi bio isti kao prije. Zagađenje će osjetiti neko više, neko manje, ali će osjetiti svi. Ako je stvarnost drugačija, pozivamo struku i eksperte, a imamo Rudarski fakultet i Rudarski institut u Prijedoru, da se izjasne koja je šteta, a koja dobit, i kome. S naše tačke gledišta, mi samo vidimo dobit za investitora, i to po ogromnim naporima koje ulaže da uđe tu. (…) Mi razumijemo i poštujemo svoju vlast. Mi nikad nismo bili nikakvi pobunjenici ili hajduci, ali isto tako znamo da je svaka vlast za svog mandata. Da li je on dvije godne, četiri ili šest, nije važno, a naše familije na tom prostoru i u tim domaćinstvima su vijekovima. (Miloš Stojanović, Udruženje potomaka i poštovalaca civilnih žrtava rata 1941-1945 Veliko Palančište, u obraćanju video linkom javnom skupu održanom 9. marta u Vili Dragojević)
Miroslav Stakić, akademski slikar, zaposlen kao bagerista u rudniku željezne rude u Omarskoj, rodom je iz ovog kraja, a odskora i ponovo živi u Velikom Palančištu. Na svom YT kanalu 10. februara objavio je video pod nazivom „Oteta zemlja – neki novi Rio Tinto i katastrofa u najavi“. Dva dana kasnije, nedjelja, savjet mjesne zajednice organizuje u večernjim satima sastanak. Okuplja se nekoliko desetina mještana. Obraća im se Dragoslav Kabić koji je predsjednik Gradskog odbora SNSD Prijedor, najveće političke partije u gradu (i s najvećim učešćem u vlasti), i koji je načelnik jednog od odjeljenja Gradske uprave, ali se u više navrata ograđuje – tu je nezvanično, privatno, prijateljski i drugarski, po pozivu mještana.
„Ja sam tu da saslušam, a vi, ako ste htjeli zvanično, onda ste trebali zvanično i obratiti se. (…) Mi, evo, ja mogu reći, al’ nakon zvaničnog dopisa ispred vas kao savjeta mjesne zajednice, u gradu nećemo dozvoliti sigurno da niko tu dolazi da mešetari ili ne znam šta radi. Ukoliko je potrebno, znači, mi ćemo intervenisati prema Ministarstvu energetike i rudarstva i Vladi Republike Srpske da to onemogućimo, ukoliko to nema neku pravnu stranu i ukoliko tu postoji nešto što ugrožava vaš život ovdje. Uputite zvaničan zahtjev gradu i mi ćemo formirati tim, komisiju koji će stati uz vas ovdje i vidjeti o čemu se radi. Nećemo dozvoliti da se radi bilo šta na teritoriji grada, bez znanja grada i gradonačelnika i nećemo dozvoliti sigurno da vama neko manipuliše. Zatražite sastanak, doći će gradonačelnik, doći će ljudi koji se razumiju u problematiku, doći će stručnjaci koji će objasniti šta se tu dešava“, govori Kabić.
Jedna mještanka ga pita kako je onda Vlada već donijela odluku, a on odgovara da on nije premijer, dok ga drugi mještanin obavještava o učešću zamjenika gradonačelnika Prijedora, a on odgovara da „zvaničnog stava Gradske uprave nema“ i da je Fejsbuk profil zamjenika gradonačelnika „njegovo privatno mišljenje“.
„Mi smo tu da stanemo iza vas sto posto. Sigurni budite! Evo, ja to u svoje lično ime mogu slobodno reći i u ime Gradske urpave. Ako se obratite nama za pomoć, mi vas nećemo ostaviti na cjedilu“, poručio im je Kabić te večeri.
Sutradan ujutro medijima je dao izjavu da grad Prijedor jeste dao saglasnost na odluku Vlade o pokretanju postupka dodjele koncesije za istraživanje i da će grad biti obaviješten o postupku javne nabavke odnosno izbora najpovoljnijeg ponuđača. Takođe je putem medija pozvao mještane „da jednostavno ne nasjedaju na priče rekla-kazala“ i da „sve informacije mogu dobiti u Gradskoj upravi“.
„Njegove su izjave nama i medijima oprečne. Tek sad imamo razloga za brigu – tako smo ih komentarisali među sobom“, smije se Slobodanka.
Dana 21. februara Udruženje potomaka i poštovalaca civilnih žrtava rata 1941-1945 Veliko Palančište proslijedilo je medijima otvoreno pismo upućeno prethodne sedmice Vladi Republike Srpske i trima ministarstvima u kojem se protivi najavljenim istraživanjima i eksploataciji uglja na Bukovoj Kosi kod Prijedora jer u tome mještani vide prijetnju za ono što je u selu najvrijednije – očuvana priroda.
„Potkozarje i dan-danas trpi posljedice stradanja kolosalnih razmjera u Drugom svjetskom ratu. Od ustaških zločinaca je stradalo 646 civila iz sela Veliko Palančište. Još 72 borca su izgubila život u borbi sa okupatorom. Preko 95% stambenih i privrednih objekata je do temelja uništeno – spaljeno tokom rata. Sličnu sudbinu su doživjela i okolna sela: Božići, Malo Palančište, Gornji i Donji Jelovac, Crna Dolina…“, stoji u pismu udruženja na čijem čelu su redovni profesor Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci Zoran Banović i međunarodno afirmisani radiolog Miloš Stojanović koji trenutno živi i radi u Norveškoj.
Uprkos tome, predstavnik investitora usuđuje se dovoditi u pitanje požrtvovanost ovog naroda.
„Rekao mi je kako Srbiji treba ugalj, ona je nama pomagala, ona je matica. A ovdje je malo koja kuća da neko u ratu poginuo nije“, ispričao je Miroslav Curić, predsjednik savjete mjesne zajednice Veliko Palančište 9. marta pred više od stotinu okupljenih mještana, aktivista organizacija civilnog društva iz Prijedora, Banjaluke i s Ozrena (koji su podijeli svoje iskustvo borbe protiv kopanja nikla), članova novoosnovane neformalne grupe Sačuvajmo Potkozarje, te predstavnika medija.
Curić je dalje rekao da se Gradskoj upravi obratio i pismeno i usmeno, da mu je u Odsjeku za mjesne zajednice rečeno da je dovoljno i usmeno, da je bilo i nekih ličnih kontakata i da su pozvani i na večerašnji skup.
„Žao mi je što nisu došli predstavnici Gradske uprave da se obrate jer i mi smo građani ovog grada. To što nisu došli je veoma loša poruka. Narod nije protiv vlasti. Mi se ovdje ne razdvajamo“, dodao je Curić.
Zaglušujuća je bila i tišina na sjednici Skupštine grada Prijedora, održanoj 27. februara. O ovoj temi niko ni riječi.
Među mještanima je i rudarski inženjer Tomislav Vujičić, nekadašnji direktor proizvodnje u RŽR „Ljubija“ i šef jedinice za istraživanje mineralnih sirovina koja je imala 12 velikih bušilica i brojala oko 350 ljudi, među kojima 22 inženjera geologije.
„Pošto sam tu rođen, htio sam vidjeti kakav je to ugalj koji su Nijemci kopali. Prije nekih 45 godina bušili smo na četiri-pet lokacija i ugalj je od metar i po do sedam metara debljine, a jalovina od oko metar i po do deset metara. Tri loše stvari su da je to ugalj sa 7-8 odsto sumpora, na šta nisam nailazio ni u literaturi, da je niske kalorične vrijednosti i da je tektonika učinila da je ležište razbijeno na pet-šest krpa, što znači da bi se stvaralo više malih rudišta i svako bi imalo svoje odlagalište jalovine“, navodi Vujičić.
„Poslije Drugog svjetskog rata, kada su Nijemci napustili taj podzemni rudnik, naši su nastavili da rade, pa odustali poslije dvije-tri godine kad su vidjeli loš uticaj sumpora. Naša kuća je oko 300 metara od tog rudnika i kao dijete sam tu čuvao ovce, išao tuda u školu. Jednog dana, neka para, dim. Ostane uglja u jalovini, tada kada se odvajao ručno, i poslije nekog vremena se sam zapali, a još više bi ga ostajalo kad bi se odvajao mehanizacijom kao što se danas i radi. Kad se zapali, gori godinama. To bi bilo katastrofa za sav živi svijet – ljude, životinje, biljke“, pojašnjava Vujičić.
On je bio i direktor rudnika uglja u Kamengradu kod Sanskog Mosta koji je imao i jamski i površinski kop i sjeća se da su mu savjetovali da poslije drobljenja ne pravi hrpe uglja veće od dva-dva i po metra u visinu, jer će se zapaliti.
„A tamo je udio sumpora tri posto“, dodao je Vujičić.
