Borite se za svoj život, ako nećete Vi sami, ko će?

|

Blog

Zovem se Emina Hatemić, imam 23 godine, živim u malom mjestu Donja Orahovica kod Gračanice. Kada sam imala dvije godine dijagnosticirana mi je spinalna atrofija mišića, tip II (korisnica sam invalidskih kolica) od tada kreće moja priča, koja nije nimalo lagana.

Kada sam imala sedam godina, prvi put sam diskrimisan. Trebalo je da krenem u osnovnu školu, kao i svi moji vršnjaci radovala sam se polasku u školu, međutim, poziv za upis u školu nisam dobila. Moji roditelji su dali sve od sebe pa čak se ponudili i izgraditi rampu u školi zbog lakšeg kretanja koje bi pomoglo meni kao i drugima, direktor škole ih je odbio. To je jedna od prvih diksriminacija u mom životu, a doživjela sam ih još mnogo, ne znam im se broj, ali moja volja za životom mi nije dozvolila da odustanem od svojih ciljeva i borbe.

U to vrijeme teško je bilo gledati druge kako se školuju, maturiraju, upisuju srednje škole, dok sam ja bila primorana sistemom države da sjedim među svoja četiri zida i razmišljam kako će mi budućnost izgledati jednog dana kada se roditelji ne budu mogli brinuti za mene. Naime, kao što je već svima poznato, živimo u državi gdje ljudi sa diplomom teško dolaze do posla, a kamoli mi bez iste i pritom smo osobe sa invaliditetom.

Da li iko misli na nas, da li je bilo koga briga šta ćemo mi jednog dana kada naši roditelji ne budu u stanju brinuti o nama? Ne, očigledno nije nikoga, jer u našoj državi nemamo nikakav status, kao da i ne postojimo.

Zahvaljujući mojoj porodici koja mi je uvijek pružala i pruža beskrajnu podršku, ja nikada nisam odustala od sebe i svog života. Čvrsto sam vjerovala u sebe i nadala se da ću jednog dana ipak završiti školu i imati diplomu u svojim rukama. Iako tada nisam znala da li je to uopšte moguće, vjerovala sam u to.

Kroz život sam puno puta naišla na nerazumijevanje, uspone, padove, diskriminaciju i barijere, ali ipak ponosna sam na sebe da bez obzira na sve nisam odustala, nakon svih tih nepogodnosti, došao je i moj trenutak.

Prije par godina, u moj život je napokon došla svjetlost, koja mi je pokazala pravi put za dalje. Ta svjetlost je bio Informativni centar za osobe sa invaliditetom Lotos iz Tuzle. Zahvaljujući njima i projektu koji su realizovali, na edukativnim radionicama koje smo prošli i još mnogo toga, moje samoupouzdanje je još više poraslo, ojačala sam više, te saznala kakva prava imam u državi u kojoj živim.

Danas sa svoje 23 godine uspjela sam upisati vanredno osnovno obrazovanje za odrasle, uspjela sam ispuniti jedan od ciljeva u svom životu, vjerujem da će i dalje tako biti. Pored osnovnog obrazovanja, dobila sam stipendiju za BusinessAcademy gdje sam vrlo uspješna. Ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljna svojim trenutnim životom, jer mi sistem države ne dozvoljava to da kažem, gdje god da krenem dočeka me neprilogađenost, nerazumijevanje i još dosta toga. Ali ja se borim, vjerujem u svoje bolje sutra.

A šta je sa Vama koji sjedite kući i prepuštate sami sebe na milost i nemilost? Da bi uspjeli u životu, potrebna Vam je samo hrabrost i čvrsta volja da uspijete. Moja poruka za sve Vas bi bila, prvenstveno da budete aktivni u društvenoj zajednici tj., da budete vidljivi, da se nikada ne stidite sebe i svog invaliditeta, da prihvatite sebe takve kakvi zapravo i jeste, jer mi nismo ništa manje bitni od ljudi bez invaliditeta.

Zaslužujemo da živimo život kakav želimo, da se školujemo, zapošljavamo. Također Vam poručujem da nikada ne odustajete od svog života, sebe, od svojih snova i ciljeva. Jer za onoga ko zaista želi da nešto postigne u životu ništa nije nemoguće, ali za sve što želite morate  biti uporni, strpljivi i istrajni u tome, ništa se ne dešava preko noći, svemu morati dati vremena i dobro se potruditi da budete istrajni u svojim ciljevima. Vjerujte, za prave stvari nikada nije kasno, i samo je nebo granica!

Komentari