Bez naslova?

|

Filmska kritika | Kultura | Nezavisna kultura i umjetnost

Kratkometražni film švedske autorice Leontine Arvidsson “Bez naslova”, koji je prikazan na devetom filmskom festivalu „Pravo ljudski“ u Sarajevu, prilično je neobičan i zanimljiv iz razloga što je režiserka odlučila da ga snimi u jednom kadru i bez ijednog reza, koristeći statičnu kameru.

Scena iz filma Bez naslova

U kadru vidimo sliku torza, dijela tijela, i dijela osobe čiji spol u početku filma ne znamo, a što je jako bitno za pravac u kome film ide. Na grudnom košu vidimo naslonjene ruke, koje izgledaju poprilično razvijene i asociraju na muške ruke. Nekoliko trenutaka ruke stoje nepomično na grudnom košu, a zatim uz blago milovanje polako se sklanjaju. Desna ruka polako se povlači u stranu i vraća se ponovo naprijed, u prvi mah nakon što je otkriveno nekoliko centimetara tijela, gledalac dobiva informaciju koja će poslije biti iznevjerena. Radi se o tome, kada se ruka polako povlači u stranu da gledalac misli da se radi o muškom tijelu. Zatim ruka se polako sklanja sa desne strane i na slici se vidi ožiljak. Nakon toga jasno je da se radi o ženskom osakaćenom tijelu, i nakon što se lijeva ruka u potpunosti povuče vidimo lijevu dojku, koja je na svom mjestu. Nakon nekoliko trenutaka, ruke se ponovo vraćaju na dojke i počinju da ih miluju, u početku lagano a onda se postepeno stepen stiska dojke koja je prisutna povećava, skoro da postaje nepodnošljivo. Nakon, uvjetno govoreći, milovanja dojke i ožiljka ruke se spuštaju u niže područje, i započinje proces mastrubacije. Ruke se ponovo vraćaju na dojku koju počinju da stišču i ponovo se spuštaju ispod stomaka.

Izuzetno efektan i hrabar postupak snimanja ovakve scene bez montaže i bez ijednog reza, koristeći se samo jednom statičnom kamerom. Odustajanje od uobičajenog filmskog postupka, montaže i kretanja kamere kao specifičnog konstruiranja filma, i bez ijedne izgovorene riječi, trikova i efekata, rečeno je mnogo više. Autorica je upotrijebila šutnju kao gradivni element filma.

Dževad Karahasan u tekstu “Ogled o šutnji”, povodom odstustva tona u muzici, koje naziva tišinom, govori i o odsustvu riječi i kaže: „Odsustvo riječi može biti naprosto odustvo riječi, dakle tišina. Ali može biti i šutnja, negativno prisustvo riječi ili nijemi govor, kojim se itekako može kazivati“. U ovome filmu jasno su usklađeni forma i sadržaj, usaglašeni su, statičan kadar koji prikazuje jednu skoro grotesknu sliku žene, njenog tijela koje ima jasan nedostatak, ali nisu potrebne riječi da bi se objasnila poruka koju šalje ovakva slika. Ne možemo zatvoriti oči pred ovakvim prizorom, on nam poručuje mnogo toga i jednostavno je nemoguće ne upisati značenje. Film se zove Bez naslova, u ovoj kritici je stavljen znak pitanja pored naslova, i to nije slučajno, nakon dubinske analize, vratit ću se na naslov, i već tada će se moći upisati naslov filmu bez naslova.

Berlinale
Tokom prikazivanja filma na Berlinale festivali

U dijelu slike koji nam se prikazuje ono što vidimo je torzo i malo ispod i iznad  torza, ali kao jako dobar postupak pokazalo se to što lice osobe pred kamerom nije u kadru. Zbog čega? Zbog toga što film ne govori o jedinki, o individui, nego o kolektivnoj svijesti, film se bavi svim onim ženama koje se nalaze ili su se nalazile u istoj poziciji. Žena, već znamo da je žena, u kadru predstavlja ženu svih žena. Predstavlja jedno univerzalno ja, sa ovog aspekta identitet žene potisnut je u drugi plan.

“Čitanje tijela ujedno je i njegova proizvodnja. Svako se tijelo u suvremenoj kulturi predstavlja svojom inskripcijom. Kroz nju dekodiramo znakove roda/spola, kulturno-društvene diferencijacije i tvorbe složenog sklopa osobnoga i nadosobnoga identiteta“.

Ona je sve žene, ona je žene kojima je odstranjena dojka, ona je žena koja je prošla kroz fazu otkića i liječenja, i odstanjenja dojke, ona je žena koja živi sa posljedicama. I samim tim što je stala pred kameru, ona šalje poruku svim ženama da ne treba da se stide svog tijela, da su i dalje žene, i da i dalje mogu biti privlačne, i da je nesrazmjer tijela koji postoji i koji će postojati do kraja njihovog života prisutan i da on ne treba biti razlog zbog kojeg će se povuči u sebe, izolovati od društva u kojem žive, poruka koja se šalje, jeste kako treba da se ponosno nose sa svojim tijelom, i da su prebrodile ono najteže, i da ono što je pred njima treba da iskoriste, i žive život kao prije oskrnavljenja tijela.

Vraćam se ponovo na postupak gradnje ovog filma, a to je šutnja. Od toliko riječi kojim bi se moglo iskazati ono što je predstavljeno u filmu, i ono što pokušavam dozvati u tekst, autorica je birala šutnju. Zašto? Citirat ću ponovo Dževada Karahasana koji kaže: „Važno je naime naglasiti da šutnja nije samo rub jezika, ona nije samo granično pordučje prema kojem se jezik otvori kad iscrpi svoje mogućnosti, ona je i u samom središtu jezika, ona je, takoreći, oko svake riječi, a ponekad i u riječi samoj“. Autorica je birala šutnju iz svoje slobode, iako ne znamo ko se nalazi ispred kamere, ali znamo da se odlučila da govori bez riječi. Nju nije jezik napustio, ona o onome što je proživjela može da vrišti ali ne i da govori, ona šuti za sve žene, šuti pred užasom koji im se dogodio.

Film je ovoga puta omogućio da se izrazi ono što bi u realnom životu bilo mnogo teže. Žena koja stoji pred kamerom, na jednostavan način šalje poruku i poziva žene da se oslobode stida i straha putem slike. Laura Potrović kaže: „Prostor slike istovjetan je prostoru reprezentacije ili predstave prema onome što je u životu nepredstavljivo“. Ovakav prizor, odnosno ono što je kamera zabilježila iz svakodnevnog života pomaknuta je u tijelo žene, bez ijedne riječi to tijelo postaje riječ. I ta riječ je subjekat i objekat filma, ono je i protagonista i antagonista filma. Nedostatkom dojke ovo tijelo je rođeno, rođeno je kroz vlastiti nedostatak. Ovdje govor ne upravlja tijelom, nego je suprotno tijelo upravlja govorom, ono jeste govor. Ono žudi za bude izrečeno na mnogo načina.

Ovakav koncept filma u kojemu je izražajno sredstvo šutnja i tijelo, tijelo postaje vlastiti autor, ono je prisutno u trenutku  stvaranja umjetničkog djela. Tijelo predstavlja sadržaj misli, namjera, ideja, želja, poriva, tabua, predstavlja sve ono o čemu je najteže govoriti. Tijelo je ogoljeno i ono postaje viđeno, ali i ono vidi, vidi i razumije problem žena sa odstanjenom dojkom, ono razumije, i razmjenjuju svoje viđenje. Tijelo ove žene gleda iznutra, ona je direktno iz unutrašnjosti vezana za problem o kojem predstavlja govori.

Ovaj film izravno govori publici da je problem itekako prisutan i da treba biti viđen, sagledan, razumljiv i razmjenjen. Film ne služi u svrhu samo gledanja nego i osvještenja, u filmu jedna žena igra sebe, a to je jedan od najtežih problema, prestaviti sam sebe. „Tijelo govori novim jezikom, slika izlazi iz sama sebe, generirajući novo tijelo/ sliku“. Novo tijelo koje se generira iz ovog filma je tijelo koje je viđeno i koje će vidjeti novo tijelo koje žudi za podrškom. Zbog toga je čin govorenja izostavljen, jer bi tada riječi izgubile na značenju i na pripadnosti ciljanoj grupi kojoj su upućene. Čin šutnje postaje nešto neponovljeno, rečeno o onome neizrečenome.

„Ja koje se čuje istovjerno je onome ja koje me čuje; tijelo koje se izvodi u totalnoj predstavi istovjetno je tijelu koje me izvodi u totalnoj predstavi. Ja koje govori uzima, ali ne i oduzima riječ onome koji govori i koji je čut u svoje ime. Ja koje govori tijelom me uzima, obuzima, ali i oduzima totalnom predstavom kojom govorim i čujem u svoje ime“

U filmu su dva akcenta na koja treba obratiti pažnju i dekodirati ih. Prvi je da se ovo tijelo učini vidljivim publici, i onome oku koje gleda, i koje treba da gleda sa razumjevanjem. Drugi akcenat stavljen je da se stvari učine vidljivim samom sebi. Onom oku koje gledam i koje me gleda. I upravo ta dva oka ne dozvoljavaju da život nestane iz tijela, on je sveprisutan, i film pokazuje da je taj život treba da se nastavi i da ulije nadu i hrabrost, i to je transparentna poruka ovog filma. „Jedina predstava koja nije ponavljanje je život, i kao takav on čeka na postojanje“. Film koji traje 3 minute i 49 sekundi nam prenosi poruku da je život neponovljiv i da nedostatak jedne dojke ne treba da ga zaustavi.

A. Gibson kaže: „Film nam može dati sensibila predmete koji imaju isti status kao osjetilni podaci, a da nisu nužno informacije o nekoj osobi. U tom slučaju  u pripovjedanju niti ko govori niti iko biva oslovljavan. No, upravo to- smješteno u našim tvrdoglavim antropomorfnim predrasudama, ustrajući na identitetu oralnog i literarnog, govornog i pisanog pripovjedanja- nismo bili kadri prepoznati i ne usuđujemo se misliti.“ U ovom filmu niko ne govori eksplicitno niti je ko oslovljen, ali samim činom pokazivanja ožiljka, film implicitno govori tijelom implicitnom govorniku. I zbog toga ne treba stavljati akcenat na identitet, da nas ne bi odvuklo u polje u kojem ne možemo misliti i tumačiti.

Zbog toga je na početku rečeno da film itekako ima naslov, samo je potrebno naći aspekt s kojeg će se gledati i ključ koji će otključati značenje šutnje. Naslov filma Bez naslova, zbog svega navedenog jeste Svijet između mene i mene. 

                                                                                 “Poslednji izraz svih misli i najjednostaviniji

                                                                          Oblik svih nastojanja jeste ćutanje”.

(Ivo Andrić)

Nihada Bećirović je završila studij komparativne književnost u Sarajevu. Piše recenzije za časopis Život, a objavljivala  je i u časopisu Školegijum. Ima nekoliko objavljenih pjesama, uključujući i onu obljavljenu u zbirci Objavila koja je nastala kao dio aktivnosti projekta „Youth Art Movement“, tačnije kao jedna od aktivnosti Festivala ženskog stvaralaštva. Zbirka pjesama i kratkih priča je plod suradnje s 23 mlade umjetnice iz Bosne i Hercegovine

Komentari