Četvrtak, 10. avgusta, Centar za socijalni rad Prijedor, prostorija za sastanke, u prizemlju zgrade
Što ste me zvali? /Tišina./ Slobodno, razgovaramo, već ste se oglašavali putem svog sindikata, pa putem Foruma za bezbjednost zajednice, pa u kampanji posvećenoj porodici. Mediji su to prenosili, recite sad, šta dalje imate, slobodno.
Branka: Ja sam razmišljala da idemo iz perspektive ko smo mi, a kako nas drugi vide. Znate da smo na meti društvenih mreža, prozivanja, negativnih komentara. Naše se sve odluke komentarišu, preispituju. Mi ne možemo iznijeti stvari o korisnicima jer imamao obavezu štititi im identitet, ali možemo tu ljudsku muku s kojom se svaki dan susrećemo u radu.
Danijela: Prijedor je jedna od rijetkih lokalnih zajednica koja isplaćuje sva socijalna davanja redovno. Nemamo dugovanja što se tiče tekućih obaveza. Mi nikada ne probijemo budžetski okvir, radimo realokacije, ali ne pravimo dodatni trošak gradu, ali ono što dobijamo nije dovoljno. Nama uvijek fali. Zato što se mnogo toga ne može predvidjeti. Na primjer, smještaj djece u hraniteljsku porodicu. Odjednom sedam. I imaš zakonsku obavezu da smjestiš tu djecu u hraniteljski porodicu, a nemaš novca za to. I kako onda da objasniš to.
Željko: Ima još jedna stvar gdje moramo kalkulisati zato što nema dovoljno novca. Kao organ starateljstva mi smo jedan od predlagača oduzimanja poslovne sposobnosti pred sudom, a obaveza predlagača je da snosti trošak postupka /oko 500-600 KM, sudske takse, vještačenja…/. Ukoliko nema srodnika koji bi uzeli tu ulogu predlagača, a to je u 90 posto slučajeva, onda se ni ne ide u taj postupak jer mi nemamo novca za to. I umjesto da se tim postupkom odredi jedan staratelj trajno koji bi bio zadužen za sve poslove za to lice, nama se ljudi obraćaju za svaki pojedinačni slučaj, pa se tako desi da dolaze 3-4 puta godišnje – da se izvadi pasoš, lična karta, reguliše penzija, otvori račun u banci… I ljudi negoduju, pitaju zašto svaki put dolaze za isto, zašto ponovo mora postupak, zašto ponovo mora dokumentacija, zašto ponovo moraju izjave, bio sam prije pola godine, šta sad opet hoćete, bio sam prije tri mjeseca… I onda ta frustracija ide prema nama.
Danijela: I tako stvaramo averziju naših korisnika prema nama, a ne našom krivicom. Mi damo maksimum da stranka što brže, jednostavnije i efikasnije završi postupak – i za nju i za nas, ali ljudi, kad na primjer, imaju dijete bez poslovne sposobnosti, od punoljetstva djeteta čitav svoj život ulaze na vrata Centra i nikad ne završe sve. I ogorčeni su na nas, a ne razmišljaju da su nama ruke vezane.
Sara: Negativnu percepciju imaju i ljudi koji dolaze po novčana davanja po raznim osnovama. Te iznose ne određuje Centar, a oni su kivni na nas. Naši korisnici su nezadovoljni socijalnim ili porodičnim statusom. Ne dolaze srećni, nasmijani, zadovoljni i optimistični, nego zbog problema.
Dragana: Imamo oko 2.000 korisnika samo dodatka za pomoć i njegu drugog lica i svaki mjesec imamo nove. Imamo više od 300 korisnika novčane pomoći. Neka prava prestaju kad se neka druga ostvare, na primjer penzija. A onda se dođu ovdje žaliti. Ne znaju da gube socijalna davanja kada više nema socijalne ugroženosti, kada su obezbijeđeni na neki drugi način. I onda taj jedan nezadovoljni više u javnosti odjekne nego onih 2.000.
Kako reaguju, kako ispoljavaju nezadovoljstvo, šta kažu?
Danijela: Vi ste nam dali, vi ste nam i uzeli.
Željko: Kao da mi nešto ovdje dijelimo po svojoj volji, po svom nahođenju, pa nekom damo, nekom ne damo.
Danijela: Nas komentarišu ljudi koji najmanje znaju šta mi ovdje radimo. Nisu svjesni koji dio socijalnog mira ova ustanova drži na svojim leđima za ovaj grad. Da li neko može zamisliti kako bi bilo da nema Centra? Da se jedan mjesec ne isplati novac za 3.700 korisnika svih prava? Da ne govorimo o konfliktnom brakorazvodu, maloljetničkoj delinkvenciji, porodičnom nasilju… Svako sebi dozvoli da pljuje po ustanovi. Ja ne ulazim u to da li će neko pljuvati lično po direktoru ili lično po meni, ali mi smeta da se pljuje po ustanovi koja je jako važan segment u društvu i sistemu.
Teže vam pada narušavanje ugleda nego nedovoljan budžet?
/Više glasova/: Jeste.
Branka: Ne znam ima li se razloga ne reći da nam je plata 1.200 KM. Biće na to komentara zašto onda to radite kad je tolika plata u pekari, butiku, knjižari. Ali ja bih isti poziv opet birala. Ili na primjer, Oštra Luka nema centar, nego samo službu socijalne zaštite. I na zamolnicu načelnika opštine može se angažovati stručni radnik da uradi izvještaj za maloljetna lica, bračni konflikt I slično. Ja sam posljednji put rekla da ću otići bez naknade, jednom, dvaput, ali da me onda više ne zovu. Jer izvještaj stručnog radnika 15 KM. Nemojte me zvati. Nokti su 20 KM.
Sara: Ili prihvatilište. Za djecu u skitnji, žrtve nasilja, duševne bolesnike, migrante… Funkcioniše po principu pripravnosti. Svaki stručni radnik je tri puta godišnje dežurni po osam dana, znači nakon radnog vremena, od pola 4 do pola 8 sutradan. Telefon, reaguje na pozive, izlazi na teren, spava s korisnicima u prihvatilištu. Ko god priča da nas direktor časti dežurstvima ,neka dežura umjesto nas tih osam dana i sedam noći za jednu cijenu rada – 132 KM. To slobodno napišite. Ili, na primjer, prošli put, porodica iz Brčkog, otac i dva sina, prosjačenje. Oca odvodi policija, djeca unište kupatilo. Mi nemamo novac da ga saniramo, jer ko to može predvidjeti?
Dragana: Jednom žrtvu nasilja u dežurstvu tu smjestim. Ostajem s njom preko noći. U zgradi je još samo portir. I samo vidite auto, prolazi tuda, jednom, dvaput, triput. Kruži. Ne osjećate se bezbjedno. I niste bezbjedni.
Branka: Mi u porodično-pravnoj zaštiti ne radimo s novcem, ali imamo druga nezadovoljstva. Maloljetni počinilac krivičnog djela koji psuje sudiji i meni dobacuje na ulici, nije ugodno. Ili kolege koji rade porodično nasilje, pa kad sami izlaze na teren, a ne znaju na šta će naići, pa kažu vozaču da bude u blizini i spreman. Ili kod brakorazvoda kad razapinju dijete, zloupotrebljavaju i iskorištavaju. A mi moramo presjeći, donijeti odluku. I onda nezadovoljna strana prijeti, komentariše s lažnih profila, psuje, vrijeđa, kune djecu. Nedavno poziv na linč, s fotografijom i imenom i prezimenom stručnih radnika u komentarima.
Jeste li prijavili policiji?
Branka: Jesmo. Rekli su da nema elemenata krivičnog djela. Ali neka ostane trag, za slučaj da se ponovi.
Borislav: Mi korisnicima objašnjavamo, a njima je teško razumjeti, da su sva davanja i procedure strogo određeni zakonom. Svi znamo u kakvoj smo situaciji, i grad i država, nismo naivni. Ne možemo nikome mi ovdje dovoljno pomoći. I onda ljudi šire negativnu sliku, drugi je uzimaju zdravo za gotovo. I umjesto da nadležni pokažu ko smo i šta smo, mi od te strane doživljavamo nelagodne situacije koje ti neki dežurni internet fajteri samo čekaju da nas ocrne. Naravno da u svakom poslu ima da se negativno komentariše, ali, nažalost, ovdje je to pravilo. Na društvenim mrežama se oglašavaju isfrustrirani i nezadovoljni, a pritom nemamo podršku od Gradske uprave koja bi trebalo da da podršku, pozitivan komentar, da kaže da ovi ljudi rade svoj posao kako treba, u zadatim okvirima, onoliko koliko mogu.
Fali vam ta rečnica iz Gradske uprave?
Borislav: U suštini, da.
Sara: Ne fali nama ona kao potvrda posla. Mi tu potrvdu dobijamo od drugostepenih organa i inspektorata. Ali voljeli bismo da bar s te strane nemamo negativnih komentara. Nikakva nam potvrda ne treba da svoj posao radimo časno i odgovorno, ali da bar to ne bude adresa s koje potiču negativni komentari, ukoliko za to nema argumenata.
Branka: Nasuprot lošoj percepciji u javnosti, s druge strane imamo potvrdu kvaliteta na profesionalnom nivou, u stručnoj zajednici. Angažovani smo u raznim radnim grupama tako da smo i na taj način vidljivi, dostupni i cijenjeni. Kad vam sud kaže da je vaše mišljenje njima amin, pa tužilaštvo, pa inspekcija. Ministarstvo kad kao drugostepeni organ potvrdi našu odluku, to se kod nas posebno slavi.
Borislav: Konstantno neko pravdanje, neko navođenje stvari koje se podrazumijevaju da ih radimo. I onda smo u nedoumici da li da prešutimo i nastavimo raditi svoj posao ili da se, da ne kažem, dodvoravamo, govoreći uradili smo ovo, uradilo smo ono. Ako neko ima potrebu da nas provjeri, može to na propisan način da uradi, a ne da dovodi do komunikacije koja je na nezavidnom nivou I koja narušava naše svakodnevne poslove i opterećuje naše obaveze. Znamo da radimo uredno, a vječito u nekom grču. Odakle vam toliko korisnika tuđe njege? Nameće mi se da se ja osjećam odgovornim što raste broj korisnika tuđe njege. Pa, ljudi moji, nažalost, ima bolesnih i imaju pravo na to, zakonom je propisano. Da li mi onda treba da se pravdamo? Ne!
Željko: Otišlo se i korak dalje od negativnih komentara. Ide se i na direktno optuživanje da se ovdje radi mimo zakona. Ako za to postoji sumnja, pravni put i obaveza je da se to saznanje podijeli s policijom, onda tužilaštvo, sud, čitav postupak, a to se totalo zanemaruje. Reći da je neko lopov, da neko nešto namješta, postalo je uobičajeno i dešava se svakodnevno. Granica je pređena.
Dragana: Školovali smo se da pomažemo drugima, radimo sa starima, s djecom, s ljudima narušenih porodičnih odnosa, radimo mukotrpno, nosimo posao kući, a na kraju ispada da pravdamo svoju struku, da moramo sami sebe da branimo, jer smo javnosti na kriv način predstavljeni.
Borislav: Il’ kad kažu: Ja b’ volio znati kome je Centar pomog’o.
Centar za socijalni rad Prijedor
Borislav Stojančić, Odsjek za plansko-analitičke i razvojne poslove
Sara Božić, Služba opštih poslova
Željko Lajić, Služba opštih poslova
Dragana Vukić, Služba socijalne zaštite
Danijela Šalabalija, Odsjek za finansijsko-računovodstvene poslove
Branka Jandrić Vuković, Služba porodično-pravne zaštite
