Kultura sjećanja, odnosno načini na koje društva pamte i interpretiraju svoju prošlost, igra ključnu ulogu u oblikovanju identiteta i društvenih odnosa. U Bosni i Hercegovini koja ima bogatu, ali burnu i bolnu historiju, kultura sjećanja je posebno važna. Raspad Jugoslavije i međunarodni oružani sukob koji je uslijedio 90-ih ostavili su duboke rane koje se i danas osjete u svakodnevnom životu.
Trenutno stanje je daleko od idealnog, sa mnogo podjela i nedovoljno napora za stvaranje zajedničkog narativa koji bi uključio patnje svih strana. Međutim, vjerujem da postoji potencijal za pozitivne promjene kroz obrazovanje, umjetnost i regionalne te međunarodne inicijative.
Nažalost, kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini danas je obilježena dubokim etničkim podjelama. Svaka etnička grupa njeguje vlastiti narativ o prošlim sukobima, često isključujući ili minimalizirajući patnje drugih. Ovo se manifestira kroz spomenike, obrazovni sistem i medije, koji često promiču fragmentirane interpretacije prošlosti.
Kulturom sjećanja se bave različite institucije i akteri, uključujući vlade entiteta, nevladine organizacije, međunarodne organizacije, umjetnici i akademici. Nažalost, pristupi su često fragmentirani i etnički obojeni. Spomenici i memorijalni centri uglavnom komemorišu žrtve iz specifičnih etničkih grupa, a obrazovni programi odražavaju različite narative. Umjetnici i mediji ponekad pokušavaju ponuditi alternativne perspektive, ali često nailaze na otpor i kontroverze.
Žrtve i preživjeli su često u centru memorijalizacije, ali na način koji odražava etničke podjele. U bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, spomenici često komemorišu srpske žrtve, dok u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine spomenici uglavnom obilježavaju bošnjačke i hrvatske žrtve. Ovaj selektivni pristup otežava izgradnju zajedničkog narativa i pomirenje među etničkim grupama.
Memorijalizacija u Bosni i Hercegovini često koristi brojke kako bi ilustrovala razmjere stradanja, ali i lica i lične priče preživjelih žrtava koje također igraju značajnu ulogu. Međutim, fokus na brojke može dovesti do dehumanizacije i gubitka individualnih priča, dok lične priče mogu pružiti dublje razumijevanje i empatiju. Važno je balansirati ove pristupe kako bi se osigurala cjelovita slika prošlih događaja.
Trenutni narativi kulture sjećanja u zemlji često djeluju više razdvajajuće nego ujedinjujuće. Fokus na patnje vlastite etničke grupe, uz istovremeno minimiziranje ili ignoriranje patnji drugih, održava podjele i otežava proces pomirenja. Iako postoje inicijative koje nastoje promovisati zajednički narativ i učenje iz prošlosti kako bi se spriječilo ponavljanje zla, one još uvijek nisu dovoljno utjecajne na širem društvenom nivou.
Naravno, zdrava kultura sjećanja podrazumijeva priznanje i komemoraciju svih žrtava, izgradnju zajedničkog narativa i zagovaranje pomirenja. U Bosni i Hercegovini, ovakva kultura sjećanja je još uvijek u nastajanju. Postoje pozitivni primjeri domaćih i međunarodnih inicijativa koje rade na promovisanju dijaloga i zajedničkog sjećanja, ali je potrebno još mnogo rada kako bi se ove inicijative proširile i postale dominantne. U regiji također postoje slični izazovi, ali i pozitivni primjeri saradnje i pomirenja koji mogu poslužiti kao model za našu zemlju.
Da zaključim, kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini je kompleksan i višeslojan fenomen, duboko ukorijenjen u etničkim podjelama i traumatičnom iskustvu. Različiti narativi, podjele u obrazovnom sistemu, spomenici koji održavaju etničke sukobe doprinose zadržavanju statusa quo, što je najgori mogući ishod. Ipak, u cijeloj ovoj teškoj priči postoje i pozitivni primjeri koji pokazuju da umjetnost, mladi, kao i druge regionalne i internacionalne inicijative i lokalni napori mogu pružiti alternativne puteve prema pomirenju i izgradnji zajedničke kulture sjećanja.
Izazovi su veliki, ali budućnost kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini zavisi o sposobnosti društva da prihvati kompleksnost svoje prošlosti, prizna patnje svih strana i izgradi inkluzivni narativ koji će omogućiti trajni mir i pomirenje. Na kraju krajeva, suze majki i u bijelim i u crnim maramama su jednake i zato poštujmo svačiju bol.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kako živi kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.