Dvanaest kilometara od „urbane čaršije“ Prijedora nalazi se Ljubija, gradić nekada poznat po rudi željeza i rudniku koji je zapošljavao nekoliko hiljada ljudi. Rat i poraće su uništili sve to. Ono što sam danas vidjela tamo me nije samo šokiralo, nego zaboljelo i ostavilo nijemom.
Prošle godine u ovom gradu je troje ljudi umrlo od gladi, što su tek rijetki primijetili.
Oni koji još žive u Ljubiji, žive u kućama bez podova, stolarije, sanitarnih čvorova, sa zidovima crnim od vlage i čađi, pod krovovima koji se urušavaju, spavajući na željeznim krevetima sa vojnim dekama, pored kartonskih kutija u kojima stoji odjeća. U nekim kućama je stari, pohabani namještaj na kojem se uglavnom nalaze plastične posude za hranu iz javne kuhinje, poneka kesa sa hljebom i mlijekom zakačena za vanjsku stranu prozora i miris ustajale vlage u hodnicima… Slike tako stašne da se u meni budio bijes, koji mi je tjerao suze na oči.
Ovdje ljudi žive sami, napušteni. Mnogi nemaju šta da jedu, žive bez struje, a u ovim hladnim zimskim danima i bez grijanja.
A Ljubija je izgradila Prijedor. Nekada su tu nastupali velikani muzičke scene, među kojima i Luciano Pavaroti. Danas taj grad živi samo u sjećanjima Ljubijaca i Ljubijki koji nisu morali napuste svoje domove zbog rata.
Ubijanje grada
Propadanje Ljubije počelo je zatvaranjem rudnika u ratnim devedesetim, i nije se završio do danas. Kada dođete u Ljubiju dobit ćete osjećaj da ste na kraju svijeta. Nekada lijepi i živi gradić danas je potpuno pust. Kada smo došli nismo mogli vidjeti „žive duše“. Tek nakon pola sata ugledali smo nekoliko baka koje su nosile nešto na dnu kese i žurile, vjerovatno, svojim domovima jer je jutro bilo prehladno. Sve je izgledalo kao kulise za neki horor film.
Stanovnici su uglavnom bivši radnici rudnika koji su zatvoreni, a radnici su u postratnoj tranziciji pretvoreni u socijalne slučajeve. Pored njih tu su izbjegla i raseljena lica, i pokoji povratnik. Većina su starci bez djece, mnogi nemaju ni penziju. Najugroženiji žive od socijalne pomoći.
„Ljubija ne da je bila grad, nego velegrad”, kaže sa sjetom Vesna Šolaja, predsjednica Udruženja rudarki Prijedor. “To je bio stvarno lijep grad, uređen, rudnik je radio, plate su bile dobre… A sad sad je sve strašno. Rat je potpuno uništio Ljubiju. Žalosno je sad i pričati o Ljubiji gdje je više gladnih nego sitih. Imamo javnu kuhinju ali nije moguće nahraniti sve ljude kojima je pomoć potrebna“, priča nam Vesna.
Onih nekoliko renoviranih kuća su uglavnom vlasništvo ljudi koji žive u inostranstvu i dođu tek povremeno. Ostali žive u nekadašnjim državnim stanovima, koje su otkupili ili u ruševnim barakama neuslovnim za život. Neki pak žive u objekatima koji su nekada imali sasvim drugu funkciju, a danas su tu silom prilika, jer nemaju gdje.
Ne, oni nisu ugroženi, na rubu egzistencije, u strašnim uslovima. Ti ljudi žive bijedu čekajući svaki dan da umru od gladi!
Žive daleko od bilo čijih očiju, zaboravljeni od nadležnih institucija i politike čija bi trebalo da su briga.
Društveni centar
Potrebu za otvaranjem javne kuhinje u Ljubiji nisu prepoznale lokalne gradske vlasti već nevladina organizacija Progetto iz Italije uz čiju je finansijsku pomoć renovirana stara zgrada Doma zdravlja u kome se sada nalazi Društveni centar Ljubija, i u njemu javna kuhinja.
„U početku, prije tri godine, je kuhinja radila samo za 25 ljudi. Potreba je vremenom rasla”, kaže koordinatorica Društvenog centra Ljubija Karolina Vuruna, inače posljednja u lozi porodice književnika Skendera Kulenovića.
Pojašnjava nam kako Grad finansira grijanje i komunalije za Centar, te 10-15 obroka za korisnike, a ostalo dolazi iz donacija. “Obezbijedimo hranu za 45 ljudi, a na listi imamo 120 ljudi. Prioritet imaju oni bez ikakvih primanja, pa onda oni sa najmanjim primanjima“, pojašnjava Karolina. Onih 75 koji ne mogu doći po obrok doslovno čekaju da neko od korisnika umre pa da dobiju taj jedan obrok dnevno.
Društveni centar ima i tuš kabine, veš mašinu i prostor za dnevno druženje jer im je jedan od ciljeva socijalizacija korisnika i razgovor o njihovim potrebama.
„Dolazi i socijalni radnik, ali za neke od najvažnijh problema nema novaca i ne može se uraditi ono što je potrebno tim ljudima. I tako sve ostaje na našem razgovoru“, dodaje Karolina.
Korisnici koji nemaju struju i grijanje u kućama dolaze prvi u Centar, ujutro oko 10 sati. Sa Karolinom piju čaj ili kafu, ako ima nešto hrane doručkuju, razgovaraju i druže se do 13 sati kada stiže jedini obrok koji dobiju. Društveni centar radi samo do 15 sati jer ne mogu platiti grijanje. „Imali smo nekada dosta volontera, ali svi dođu na mjesec dana, vide kako je strašno, kako su te ljudske priče teške i onda odustanu. Sada je dosta tih mladih otišlo u Njemačku ili Austriju.“
Pored centra u gradu radi nekoliko kafića i prodavnica, te jedna privatna firma u kojoj rade neprijavljeni radnici, i isplaćuje im se minimalac. Ipak, iako možda nemaju osnovne egzistencijalne uslove, ljudi u Ljubiji imaju volju i snagu da se bore za sebe i solidarišu sa sugrađanima. Možda na prvi pogled nemaju šta da vam daju, ali pružiće vam zahvalnost za pomoć i pažnju koju im ukažete. Niko od njih se ne stidi svoga siromašta i još uvijek čuvaju u sebi iskrenost, ljudskost, koji su mnogi od nas sahranili u sebi. Iako žive težak život, od njih možemo učiti kako da budemo ljudi uvijek, bez obzira na sve.
