Početkom augusta sve nas je šokirala vijest o ubistvu žene pred hiljadama gledaoca live streaminga njenog partnera, oca njenog djeteta i njenog ubice. Gradačac je na nogama, zatvoreni su ulazi u grad, a ubica se još javljao u prenosu uživo, tražeći nove žrtve. Video snimak postao je viralan, a europski i svjetski mediji su pisali o novom nivou svirepog, o ubistvu uživo. Društvo senzacije i patrijarhata je prvi put mahnito tražilo snimak, prije nego članke sa tačnim podacima i izjave nadležnih.
Nizama je ime perzijskog porijekla i znači red, poredak. Heštegovi sa ovim imenom koji su zavladali društvenim mrežama, netom poslije njenog ubistva, pozivali su na aktivniji pristup zaštite žena, stavljajući akcent na inkriminiranje femicida. Nažalost, femicid je samo vrh ledenog brijega, on nije samo odraz stanja društva, nego i odraz naših individualnih shvatanja ovog problema, koji najčešće jesu u potpunom neredu, u društvu bez ikakvog poretka. Postavlja se pitanje, gdje je nova granica, postajemo li imuni na ono što čujemo, šta je naredni nivo svireposti? Šta je sljedeće? Video igrica kojoj je cilj lov na žene? Lov na žene kao na medvjede u šumi?
Masovna svjedočnja koja su se poput gljiva poslije kiše počela pojavljivati na Twitteru, o nasilju u porodici, definitivno nisu za one slabog želuca, a govore o najgorim, najprimitivnijim, ljudskim vrstama spremnim na torturu, mučenje, fizičko nasilje, gašenje cigareta po tijelu žrtava, socijalno isključivanje, ekonomsku blokadu. Jedna od korisnica ove mreže, napisala je kako je njenu prijateljicu muž udarao u sedmom mjesecu trudnoće. Druga je svjedočila o batinama kad se vratila kući sa primanja hemoterapije. I potom stanete. Ostavite mobitel i sve što radite tog dana, ima obris onih ženskih priča sa Twittera. Ako ostanete duže, algoritam će vam početi prikazivati i bezumna, bezočna, primitivna, pitanja krivnje žrtve za ono što joj se desilo.
“A zašto ne pogledamo i drugu stranu? Nije bez razloga čovjek ovo uradio.”
Potom vam se ponovo želudac okrene, požalite što ste morali pročitati, ostavite telefon i razmišljate kako u 2023. godini odgojiti djevojčicu, kako joj objasniti za oprez, kako nametnuti imperativ samoizgradnje i samopouzdanja, bez tabu tema.
Prema jednom istraživanju, svega 5% žena prijavi nasilnog partnera. To je 5 na 100 nesretnih, tihih, u vlastite zidove zarobljenih žena, koje kriju tajne svakodnevnog maltretiranja. Bosna i Hercegovina je 2013. ratificirala Istanbulsku konvenciju. Prema Istanbulskoj konvenciji, država je dužna postupati s dužnom pažnjom prema svim prijavljenim slučajevima nasilja nad ženama, što uključuje neophodne zakonodavne, odnosno druge mjere da spriječi, istraži, kazni i za djela nasilja obuhvaćena ovom konvencijom. Istanbulska konvencija propisuje obavezu država članica da poduzmu potrebne mjere kako bi osigurale da se za prijavljene slučajeve nasilja nad ženama, provede procjena rizika opasnosti od ubistva, ozbiljnosti situacije i opasnosti od ponovljenog nasilja, te da, ako je potrebno, bude osigurana koordinirana podrška žrtvama. Ipak, naša nedjelotvornost, nema korijen u neprovodjenju ove ili one konvencije. Čini se da smo rodne uloge davno prihvatili kao podijeljene, te nam sad preostaje da budemo posmatrači zla, spremni jedino na komentarisanje i istraživanje okolnosti privatnog života unutar porodice u kojoj se nasilje dešava. Svi smo mi obavezni na djelovanje, na sprječavanje nasilja oko nas. Vrlo često je, kod nasilja u porodici, okolina svjesna svega.
Šta okolina uradi na krik sa sprata iznad?
Okolina pojača muziku.
Sve one agencije, odbori, preporuke, konvencije, deklaracije, sahranjene su na idućoj dženazi ili sahrani iduće žrtve. Jer, kad se desi potez na obaraču, posljednji udarac u glavu, tada je kasno. Femicid je, naravno, samo kulminacija društvenog problema, a korijen nasilja nad ženama je u patriharhalnoj kulturi klimanja glavom, osude okoline zbog “nespjelog” braka, u često slabijoj fizičkoj konstrukciji i naravno – ekonomskoj zavisnosti od nasilnika. Relativiziranje ovog zločina od strane okoline, te medija, koji nagadjaju o motivu, razlozima, koristeći senzacionalističke naslove, takodjer je zabrinjavajuće i ne doprinosi masovnijoj osudi, nego interesu javnosti za najintimnije detalje odnosa žrtve i počinitelja djela. Femicid se ne dešava iznenada, femicid nije ljetna kiša, pljusak iz vedra neba. Pitanje je – koliko mrtvih žena do promjene stanja? Koja je sljedeća? Može li se prepoznati nasilnik spreman na femicid, ili je to stvar zle sudbine?
Problem ne počinje prvim šamarom. Problem počinje onog momenta kad se više obradujemo da trudnica nosi muško, nego žensko dijete, kad više vjerujemo doktoru nego doktorici, kad prihvatimo da su prvi redovi i mjesta u pročelju rezervisana za muškarce. Stanje neće promijeniti sigurna kuća, feministički post na Facebooku uoči Osmog marta, niti seminar nevladine organizacije na temu nasilja nad adolescenticama. Stanje, ovakvo kakvo jeste, moglo bi promijeniti osnaživanje djevojčica od osnovne škole, multidisciplinarni pristup zakonodavca, medija, izvršne vlasti, religijskih zajednica, ali naravno, prije svega – same porodice koja će odgojiti djevojčicu da prepozna prve znakove nasilnosti, ohrabriti adolescenticu i govoriti joj da bad guys više nisu u modi, podržati ženu žrtvu nasilja, pružiti joj pomoć i sigurnost. Sigurna kuća neće trajno riješiti problem, ali sve naše kuće moraju postati sigurne. Potrebno je mijenjati svijest žena, a naš stepen tolerancije na bilo šta što aludira na nasilje, trebao bi biti minimalan. Postavlja se i pitanje ženske solidarnosti, koja je pohvalna i čije izraze imamo priliku vidjeti širom regije u vidu protesta i poziva na djelovanje, ali je zanimljivo razmisliti o tome da li se radi o solidarnosti ili traumi iz djetinjstva, lošem vlastitom iskustvu? Priznat ćemo, svaka od nas se plaši statistike vezane za porast nasilja nad ženama. U demokratskom društvu, koje nam osigurava odredjenu zastupljenost, na svom, i mentalitetu zajednice, morat ćemo raditi same.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kulminacija nasilja nad ženama i djevojčicama – femicid se ne događa iznenada” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
