Kako komunicirati antifašizam pitanje je koje sam sebi prvi put postavila prije četiri godine na godišnjoj konferenciji jedne velike omladinske organizacije koja djeluje na području cijele Bosne i Hercegovine. U toku je bilo restrukturiranje organizacije kao i dopuna ciljeva i načela za koja ćemo se zalagati u narednom periodu. Tada se povela žučna rasprava oko toga treba li antifašizam upisati kao jedan od naših postulata.
Do tada sam se zavaravala da takva pitanja ne mogu biti tema među mladim aktivistima/tkinjama kojima sam bila okružena u tom trenutku. Argumenti su bili da je to nešto nazadno i da ne planiramo s puškama da hodamo po šumi. Shvatila sam da je propuštena prilika da se generacijama koje su stasale nakon raspada Jugoslavije prenese ideja antifašizma kao načina života, mišljenja i djelovanja, ali i ideje radništva, solidarnosti, drugarstva…
Kroz obrazovni sistem, mladim ljudima je antifašistička borba prikazana kao nešto što je završilo 1945. godine, uz negaciju kompletnog jugoslavenskog perioda i bez učenja da antifašizam danas predstavlja svaku borbu protiv onog ko na bilo koji način sputava drugog i drugačijeg. Ranije je postojao samo jedan zajednički neprijatelj, međutim danas ih je mnogo više. Kroz tog zajedničkog neprijatelja, fašizam je značio jednu stvar, a danas se manifestuje na fragmentaran način kroz desne politike, homofobiju, identitetske i antiklimatske politike, socijalnu i ekonomsku nejednakost, a antifašizam je i dalje zajednički front borbe. Sad dolazimo u zamku devalvacije samog pojma fašizam, međutim ako pođemo od utemeljene tradicije fašizma, gdje naš neprijatelj jeste bio fašista, a petokraka po sebi jeste historijski simbol te borbe, nove borbe i politike imaju korijen i u jednom i u drugom.
Abdulah Skaka, tadašnji gradonačelnik Sarajeva je 2017. godine napravivši lapsus konstatovao da je Sarajevo pobijedilo antifašizam. Ako se sjetimo mise za Blajburg 2020. godine u Sarajevu, možemo reći da to nije daleko od istine. A takva je situacija na čitavom evropskom kontinentu. Ponovo su pobijedili Orban i Vučić na predsjedničkim izborima, Le Pen je imala bolji izborni rezultat nego na prošlim izborima, u Sloveniji iako Janša nije pobijedio Levica je imala oko 3% glasova. Desne politike u sprezi sa vjerskim zajednicama i obrazovnim sistemima na vrlo perfidan način pokušavaju nacionalno da osvijeste mlade ljude koji postaju zatvoreni, konzervativni, homofobni… a to je sve u nesuglasju sa tekovinama antifašizma. Lijeva misao se sa akademije preselila na marginu, mladi se ne uče da kritički misle i propituju prošlost i sadašnjost i to se direktno odražava na njihovu budućnost.
Veliki problem pri komuniciranju ideja antifašizma dolazi i zbog historijskog revizionizma koji se razvija u školi, u vjerskim ustanovama, u kući i na ulici, pa imamo situaciju da se rehabilituju ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata, da se četnici i partizani izjednačavaju i postoji veliki broj ljudi koji Jugoslaviju smatraju tamnicom naših naroda i narodnosti u kojoj su njihove slobode i prava bili ugroženi. S druge strane, postoje i oni koji je u potpunosti glorifikuju bez ikakvog kritičkog stava i promišljanja. I jedni i drugi su nerelevantni za tumačenje onoga šta je bilo prije nas, budući da su mladi ljudi rođeni za vrijeme, ili nakon raspada Jugoslavije. Sve ovo stvara odbojnost i konfuziju mladima kojima je teško da se identifikuju s nečim što je bilo u prošlosti, a toliko je fragmentarno.
Površno razumijevanje prošlosti dovodi do toga da mladi danas teško mogu tumačiti i misliti i sadašnjost i bezbroj je primjera za to, osim negiranja genocida u Srebrenici, veličanja Ratka Mladića, Radovana Karadžića i drugih ratnih zločinaca iz posljednjeg rata, te podrške Rusiji tokom invazije na Ukrajinu, pa u Beogradu umjesto novih generacija koje treba to da osude, ponovo prva izlazi Staša Zajović sa Ženama u crnom, koje su i devedesetih prve izašle. S druge strane, u Bosni i Hercegovini postoji veliki broj antifaštista po zanimanju, a ne po uvjerenju i oni smatraju da su jedini pozvani da se bave ovako važnom i velikom temom, procjenjujući ko jeste, a ko nije antifašista, što kod mladih stvara odbojnost.
Baviti se simbolima u kontekstu velikih borbi možda jeste površno, iako znamo da su simboli nešto s čime se najprije identifikujemo. Antifašistička borba osim crvene petokrake i ruke u zraku danas mora uključivati i neke druge simbole, jer su se naše potrebe i front borbe promijenili. Ti simboli postoje, ali su nepamtljivi i egzistiraju samo u grupama koje se bore za, ili protiv nečega. S druge strane, veliki broj ljudi u našem društvu se bori za golu egzistenciju i u takvoj konstelaciji, naše borbe su im potpuno apstraktne, kao i onima koji raspolažu velikom količinom kapitala ili moći i sve je namješteno po njihovoj mjeri. Ne postoji više srednja klasa koja je generator kolektivnog otpora i koja može ujediniti sve naše borbe.
Danas, pod queer borbom možemo ujediniti sve naše (anti)identitetske, socijalne, egzistencijalne, ekološke i druge borbe. Osim petokrake, zastava duginih boja je mjesto pod kojim se možemo svi skupiti.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kako mladi u BiH (ne)vrednuju antifašizam” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
