Pitanja mnogo, problema i nedostataka u nedogled, sa pitanjem odakle početi.Da radnica sam već 29 godina promijenila dvije firme, nikad na bolovanju nisam bila, radim na poslovima finansijskog knjigovođe, tako u rješenju piše, a pored toga čistačica, kurir, pravnik, špediter, referent kadrovskih poslova, smjenski radnik sa radnim subotama, dežurstva itd…
A plata? Suvišno pitanje, ista kao što je bila prije mjesec, dva, šest mjeseci,godinu, bez toplog obroka, bez prevoza, bez regresa, to je misaona imenica . Praznici diskutabilno, može ali pod uslovom da si spreman na svaki poziv da se odazoveš kada su vjerski praznici u pitanju, a ostali praznici ne postoje. Godišnji odmor može u toku godine 10 dana i
ostalo zaboravi, i tu se postavlja pitanje da li u godišnji uračunati subote i nedjelje, jer subote radiš pa šta ti sačinjava da se i nedjelja ne uračuna. Dovoljno o položaju radnika u našoj državi.
Kako je biti radnik danas, odgovor možemo napisati u jednoj riječi UŽASNO u realnom sektoru. Na početku svog rada kada je postojao jedan Sindikat bila sam član Republičkog vijeća Sindikata, pokušavano je da radnik dobije veća prava, na papiru ona i stoje ali u stvarnom životu, u praksi ona se primjenjuju sasvim malo ili nikako,. Samovolja poslodavaca i nepoštivanje Zakonskih odredbi dovelo je da mladi naraštaji odlaze. Slažem se sa njihovima odlaskom idu tamo gdje je radnik plaćen, gdje imaju koliku toliku sigurnost, gdje mogu da žive od svog rada.
Lično smatram da se Sindikat ne bori dovoljno da se ovo stanje promijeni i da su lični interesi u svim sferama na prvom mjestu, pa tek onda ostalo. Radnici uljuljkani u svoju
svakodnevnicu i stalna razmišljanja kako izgurati ovaj i svaki naredni mjesec zaboravili su i na sebe i svoja prava a svakako i obaveze. Vječita borba sa nedostatkom novca i svakodnevnim potrebama prema porodici, djeci, državi, vodi samo u stres, nervozu, popuštanje živaca, otuđivanje od svega što ga okružuje pa i od same porodice. Ovo nije život ovo se više nemože nazvati ni preživljavanje za ovo imena nema.
Šta činiti da se ovo promijeni, ne znam, ti kao jedinka
ne možeš ništa, udruženi možda. Kome se obratiti da bude vođa, Sindikatu? Kad su i oni razjedinjeni. Državi?Poslodavcu, koji odmah uruči radnu knjižicu, sa rečenicom „Ako nećeš ti, ima ko hoće raditi.”?
U udobnim foteljama, u toplom i urednom prostoru sa pozamašnim mjesečnim primanjima, svi zaposleni u državnim institucijama čisto sumnjam da prepoznaju ovakve i slične probleme, a još manje ulažu truda da se oni koliko toliko ublaže a kamo da se poboljšaju. Nije dovoljno donijeti
Zakon ako se on neće primijeniti, to možemo mačku o rep okačiti. Pitam, da ste ikada vidjeli i jednog inspektora da je za vrijeme praznika ušao u bilo koju fabriku, kancelariju, trgovinu da napiše kaznu za nepoštovanje Zakona o praznicima? NE, to se nije nikad dogodilo niti će se
dogoditi, jer Bože moj njemu je neradni dan, poslodavci su na dan praznika sa porodicom, prijateljima u prirodi, na putovanju, produženom vikendu, a ima ko će raditi, RADNIK. Naravno, na kraju mjeseca će dobiti istu platu, ni slučajno ne smije ni pomisliti, a kamo li pitati za plaćene sate za vrijeme praznika.
Ja kao dugogodišnja radnica u realnom sektoru lično
ne vidim neka poboljšanja, iako sam u duši uvijek bila optimistična, što godine više odmiču sve je manje tog optimizma u poboljšanje položaja zaposlenih i zato kažem, draga djeco ako već svoje živce, kičmu, mozak morate uložiti u posao idite tamo gdje se to cijeni i plaća, ovdje hljeba nema.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Položaj radnika i radnica u Bosni i Hercegovini” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
