U vremenu u digitalnlog doba, gdje se vidio nadzor ne primjenjuje isključivo kao video nadzor već se primjenjuje u svim sferama, kako digitalnog, tako i javnog prostora, razgovarali smo sa Aminom Berišom o istraživanju u vezi biometrijskog i video nadzora koji je postavljen u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine u svim većim gradovima i koliko se zapravo uvažavaju ljudska prava, odnosno, kako utiču na sama ljudska prava i koliko su građani osviješćeni o problemu nadzora i videonadzora
Možeš li mi ukratko reći o čemu je istraživanje?
Istraživanje pod punim nazivom, praksa videonadzora i uvažavanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini se bavi istraživanjem u vezi biometrijskog i video nadzora koji je postavljen u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine u svim većim gradovima i po incijativama po kojim je trebao biti postavljen, tipa MUP-a Kantona Sarajevo koji već ima incijativu da na uniforme policijskih službenika i službenica postavi video nadzor. Samo istraživanje za cilj ima da vidi koliko se zapravo uvažavaju ljudska prava, da vidi odnos, srazmjer i proporciju kako biometrijski videonadzori i videonadzor utiču na sama ljudska prava i koliko su građani osviješćeni o problemu nadzora i videonadzora.
Šta je prva pomisao u konektsu videonadzora i potencijalnog kršenja ljudskih prava?
Nadzor je sam po sebi problematičan u digitalnom dobu jer se ne primjenjuje isključivo kao video nadzor već se primjenjuje u svim sferama, kako digitalnog, tako i javnog prostora. Ono što je bitno jeste da su biometrijski podaci izuzetno osjetljivi podaci i sam biometrijski videonadzor može predstavljati problem u dugoročnijem vremenskom periodu iz prostog razloga što bi mogao i ilegalno da se koristi u svrhe targetiranja ljudi što nikako nije u skladu sa etikom i ljudskim pravima, a posebno sa pravom na privatnost koji se već krši samim postavljanjem biometrijskog i videonadzora.
Postoji ideja da se u uvede biometrijski videonadzor, da li već postoje biometrijske kamere koje služe za prikupljanje biometrijskih podataka ili je to nešto što bi tek trebalo da se desi?
U Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno samo imamo incijativu za MUP Kantona Sarajevo gdje su, kao što sam već navela pokrenuli incijativu da se na uniformama policijskih službenika i službenica postavljaju kamere, dok su u Republici Srpskoj te kamere već aktivne i rade u svim većim gradovima uključujući Banja Luku, Prijedor i ostale gradove.
Da li ste uspjeli u toku istraživanja da dođete do predstavnika Ministarstva unutranjih poslova i generalno kakav je odgovor i povratna informacija od strane institucija koje bi se trebale baviti tim pitanjima?
Neke institucije su odgovorile pozitivno, većinom one koje se bave regulacijom ljudskih prava dok su MUPovi, MUP RS-a nažalost nije pozitivno odgovorio na intervju. Odlučili su da možemo posjetiti njihove prostorije, pogledati dokumente, ali nemamo pravo da citiramo pravilnik o biometrijskom nadzoru u javnom prostoru ili bilo šta drugo u vezi sa biometrijskim videonadzorom. Federalni MUP je rekao da se ne bavi tom problematikom, tako da su to neki od odgovora.
Koja je metodologija korištena za rad na istraživanju?
Uspjeli smo izvršiti analizu osnovnih zakona, podzakonskih akata koji se bave temama privatnosti i biometrijskim i video nadzorom te sam ja obradila dokument o posebnim istražnim radnjama gdje upravo ulazi taj videonadzor i čak se i tu poštiva pravo na privatnost , dok u kontekstu javnog biometrijskog videonadzora nemamo jasno definisane zakone na koji način bi se poštivala naša ljudska prava, koliko je sav sam proces transparentan i šta se zapravo dešava sa podacima koji su prikupljeni, kako se oni arhiviraju, kakva je njihova pohrana, da li se brišu nakon nekog određenog vremenskog perioda i slično. To su neke oblasti koje lično mene u ovom istraživanju najviše zanimaju i o čemu mogu dati svoj sud i općenito zaključak.
Koliko je problematičan način upravljanja tim podacima?
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je u nekim digitalnim začecima, odnosno tek primjenjujemo i implementiramo tehnologije koje su već u Evropi i bližim susjednim zemljama implementirane. Tako su nekako došle na red i biometrijske kamere i biometrijski videonadzor. Ono što je bitno reći jeste da u Bosni i Hercegovini postoji veliki broj digitalnih i literalnih osoba što znači da one ne shvataju pojam digitalnih ljudskih prava i digitalnih sloboda, a tek koliko je je razvijen sektor ljudskih prava i same slobode u Bosni i Hercegovini tako da samom edukacijom možemo osvjestiti građanstvo da su biometrijske kamere problem i da nije to samo pitanje njih, već i cjelokupnog društva u kojem neko ko nema veze sa počinjenim krivičnim djelom biva sniman, ti podaci se uzimaju i mogu ilegalno biti iskorišteni u druge svrhe, što znači da ukoliko neko ima maliciozne intencije prema pripadnicima LGBT zajednice može uzeti te snimke bez znanja države i samim time znači načiniti neku štetu. Što se tiče daljih prava, digitalna prava ne smijemo raslojavati od ljudskih prava jer su ona u paketu sa njima i samim time pravo na privatnost, pravo na zaštitu naših ličnih biometrijskih podataka spada u tu kategoriju. Biometrijski videonadzor predstavlja jedan od kršenja ljudskih prava i prava na privatnost ukoliko ne bude pravilno implementiran i proces ne bude transparentan, samim time ljudi su u opasnosti i na internetu i u javnom prostoru, ali i bilo gdje gdje se nalaze.
