„Sve ti je to iz glave“, rečenica je s kojom se korisnici usluga mentalnog zdravlja susreću često.
„To je isto kao kad bismo osobi sa dijabetesom rekli da ne uzima insulin nego da ‘iz glave’ natjera organizam da ga proizvodi. Ili kardiološkim pacijentima da su umislili bolest srca i neka puste da im tijelo samo stvara beta blokatore“, govori jedno od dvoje korisnika usluga mentalnog zdravlja u BiH koji su svoje životne priče podijelili sa učesnicima radionice „Etičko izvještavanje o mentalnom zdravlju“, održane polovinom juna u Neumu.
Njihova imena ovdje ne navodimo da bismo pažnju javnosti, umjesto na identitet, usmjerili na izazove u ostvarivanju ljudskih prava koje iskusi većina lica sa poremećajima mentalnog zdravlja.
Gotovo polovinu korisnika usluga mentalnog zdravlja stigmatizuju i diskriminišu sami zdravstveni profesionalci. Njemu je, prilikom jedne krize, ljekar rekao da bi ga primio na odjel da je došao neuredan i zapušten, a da, ovako, ne izgleda kao neko kome je potrebna pomoć. Njoj zamjere što je previše oštra za nekog ko je, da se, kako je rekla, najblaže izrazi, zdravstveno različit. Ona je prilikom jedne od hospitalizacija bila vezana deset sati, dva i po puta duže nego je mjera mehaničke fiksacije u određenim slučajevima dopuštena.
„Primljena sam tokom epi napada. Fiksirana sam u neprirodnom, veoma neugdnom položaju. Bila je noć. Trebalo je da spavam. To u tom položaju nikako nije bilo moguće, a da vam ne govorim o dostojanstvu“, sjeća se.
To što je tu noć, kao i u mnogim zdravstvenim ustanovama, jedan medicinski tehničar na 20 kreveta, dok bi ih, da je, na primjer, u Engleskoj, bilo tri puta više, jedan je od brojnih pokazatelja da zdravstvenom sistemu u BiH nedostaje kapaciteta. Unutar te, čini se, opštepoznate, činjenice, izgleda da je oblast mentalnog zdravlja i dodatno skrajnuta, sudeći po raspodjeli raspoložvih resursa. Tako je jedan od učesnika seminara podijelio iskustvo razgovora zdravstvenih profesionalaca sa rukovodstvom zdravstvene ustanove koje je odlučilo da, usljed nedostatka novca, zatvori centar za mentalno zdravlje. Zaposleni u tom centru pitali su zašto se ne zatvori pedijatrija. Pa, ne može, pedijatrija je važna. Dalje, pri kreiranju pozitvnih lista lijekova, sve što je za mentalno zdravlje, za donosioce odluka je preskupo: ako se lista redukuje, prve su na redu terapije za mentalne poremećaje; ako se, pak, širi, onda su među posljednjima. Takođe, u zgrade u kojima su smještene klinike za psihijatriju i u njihovo opremanje najmanje se ulaže. U velikim kliničkim centrima gotovo sa sigurnošću možete znati da je najdotrajalija zgrada adresa upravo psihijatrije.
„I među kolegama drugih specijalnosti postoji stigma prema nama psihijatrima. Kažu, koga ste vi izliječili od, recimo, narkomanije. To je isto kao kad bi se internistu pitalo koga je izliječio od visokog pritiska“, govori Zoran Radović iz Centra za mentalno zdravlje Trebinje.
Nijedno zdravstveno stanje nije stgmatizovano kao mentalni poremećaj. Gotovo 60 odsto lica s poteškoćama u mentalnom zdravlju kaže da ih stigma pogađa više nego oboljenje. Stigma razara pojedinca, čitave porodice, struku.
Neuropsihijatrica sa UKC Tuzla Esmina Avdibegović dodaje da zdravstvene profesionalce u oblasti mentalnog zdravlja prati i predrasuda da dijagnostika počiva na subjektivnim ocjenama, a ne na naučnim principima, a da izostankom podrške zdravstveni sistem tome i pogoduje.
“Najvažnije je skloniti s očiju. Kad sklonimo s očiju, onda više ne moramo da razmišljamo”, ilustruje Avdibegovićeva.
Govoreći o ulozi medija, naglašava da uglavnom prevladava negativan kontekst, da se koristi uvredljiva terminologija i da se osobe s poteškoćama u mentalnom zdravlju vezuju za nasilje, iako je dokazano da su češće žrtve nego počinioci nasilja.
“Dijagnoza mentalnih oboljenja ne treba da se razlikuje od drugih dijagnoza. Ne smije da postane osnovno obilježje ličnosti, ne može joj to biti identitet. To je kao kada bi mediji izvijestili da je dijabetičar izvršio ubistvo. Jednako je neprhvatljivo reći da je to učinio duševni bolesnik”, dodala je Avdibegovićeva.
Radionica u okviru Projekta mentalnog zdravlja u BiH, kojeg uz podršku Vlade Švajcarske provode Asocijacija XY, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Federalno ministarstvo zdravstva, okupila je zaposlene u oblasti mentalnog zdravlja i predstavnike medija. Vrhunski stručnjaci govornici, besprijekorna organizacija, dobar omjer teorije i prakse. U pauzi small talk s jednom od učesnica iz grupe zdravstvenih profesionalaca. Poslije ću, za vrijeme njenog predavanja, saznati da je to psihijatrica sa UKC Banjaluka Mira Spremo. Žao joj što nije produžena sesija u kojoj se raspravljalo o vježbi u kojoj se simulralo davanje izjava medijima. Moderatori su, naime, prekinuli veoma žučnu diskusiju. I meni je. Nigdje se bolje nije vidjelo koliko se ne poznajemo. I nigdje bolje prilike za razumjeti kako oni drugi funkcionišu.
“Bila sam učesnica jednog događaja u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja gdje su novinari uzimali izjavu. Na prijedlog domaćina da čuju i korisnke, novinar je odgovorio: ‘Ne trebaju nam korisnici’. Ja sam to čula svojim ušima. Drugom prilikom, novinarka me je pitala kako ja kao depresivac nešto doživljavam. To: depresivac, epileptičar, padavičar… to ne praštamo”, kazuje djevojka s početka ovog teksta.
