Da li su ljudska prava samo slovo na papiru?

I gle, leži tamo čovjek, kao mrtvo slovo na papiru, živi, a suštinski preživljava, jer ima on pravo samo u onome kad kaže: „Ja ovdje nemam nikakva prava.“

Dobar je to čovjek. Uzoran građanin, poslušni sluga sistema koji ga vodi na povocu i koji na svako lajanje stavi brnjicu, da bi kasnije više uživao u keksiću slobode. Čovjek, pas, na tankoj liniji između želja, nadohvat mogućnosti. Uvijek jedan korak predaleko, uvijek jednu oktavu pretiho, dok sistemski razglas ori gradom, a onda i svijetom.

Mrtvi smo koliko smo glasni. Glasni smo onoliko koliko smo živi. Na nama je. ali u tišini je sigurnost, rekli bi mnogi, koji komfor mijenjaju za slobodu, trpeći sve i svašta. Mrtav je svaki čovjek koji vjeruje da mu je pravo nešto što mu drugi daje, jer živi smo koliko imamo petlje da to pokažemo.

Ipak, u BiH možeš imati petlje, ali sistem će da te sreže svaki put kad je pokažeš. I vjerovali mi u to ili ne, prava nam jesu prilično zamrla, uslijed tromosti udova da se pokrenemo i da na njih ukazujemo.

Sistem možda decenijama koristi jednu metodu paralize strahom, ali ako nas je ova godina ičemu naučila, a onda prvobitno jeste tome da iz straha može da se rodi i bunt. Baš kao ove godine iz straha za zdravlje, za živote, za ono osnovno a opet esencijalno ljudsko pravo na život. U trenutku kada te sistem stavi na aparate, prisilno prodišeš da bi rekao „Dosta!“, jer nije korona najgore što nam se desilo. To smo sami sebi, ako ne mijenjamo ništa.

I gle, leži tamo čovjek, kao mrtvo slovo na papiru, živi, a suštinski preživljava, jer misli da nema prava, a ja mu evo rekoh da ima.

Imaš prava čovječe da živiš svoj lični život sa svim svojim ličnim izborima. Imaš pravo da se identifikuješ kao on/ona/ono/oni ili na neke desete načine. Imaš pravo da ljubiš koga hoćeš, da dišeš vazduh punim plućima, ako si te sreće da si uopšte živ ove godine. Imaš pravo da kažeš neću svemu što te tišti. Imaš pravo na sreću bez obzira na nacionalnost, religiju, ideologiju, mjesto prebivališta. Imaš pravo da si slobodan od političkog uticaja i diktature. Imaš pravo da ti je pravo stalo do nečega. Ili da uopšte nije. Ali važno je znati da ga imaš.

U državi kojoj jedino pravo koje uspjeva jeste pravolinijska tiranija, imaš pravo da krivudaš. I da kažeš: Odoh ja, ali i Ostajem ovdje. I da živiš s tim.

Sistem je  možda ameba, ali nisi li ti, baš ti koji ovo čitaš, malo kompleksniji organizam. Stvoren od onoga esencijalnog, krucijalnog, što te izdiže od primitivne vrste. Uma?

Ne dozvoli da nam država postane slučaj, kao što odavno etiketiraju grad Mostar. Ili da čekaš pravdu, vjerujući da ona sama dođe i kuca na vrata. Ma nema takve pravde.

Ona i ako dođe dolazi na Trgove, gdje se traži Pravda za Davida i Dženana.

Dolazi na Pride, gdje LGBTI populacija želi ista ona prava, koja ti imaš, a možda ih podrazumijevaš.

Dolazi sa Sejdićem i Fincijem, čeka na željezničkoj stanici sa migrantima. Pravda čeka na pokvarenom respiratoru i ukazuje ti na gomilu propusta sistema koji ti ne da dišeš. Ali je ključno šta ti sa time radiš.

Mnogo je mrtvih slova na papiru, ali reći ću ti nešto, ah ti preživljavajući čovječe.

Mogu ta slova oživjeti ako im ti daš glas. Mogu te riječi zastrašiti autoritete vlasti, ako im pridodaš podršku drugih. Može ta gomila bunta izazvati pažnju, šire od lokalnog, šire od državnog. I onda možda, ali zaista možda, ako si dovoljan glasan, shvatiš da si počeo borbu za svoja prava.

I odmah da ti kažem, opasan je teren. Protivnici su gnjide. Ne biraju se sredstva i metode borbe. Ljudi udaraju ispod pojasa. A tvoje srce možda nije naviknuto na takve podvale. Ali u sistemu koji je toliko šupalj da šuplji ne može biti, a ti ispuni sebe i ne daj. Ne daj da te isprazne ispiranjem mozga pričama za one kojima je dovoljno da su dio kolektiva klimoglavaca.

Pravo je važno da znaš da imaš pravo. Na sve ili na ništa ako tako odlučiš. Ali od mogućnosti izbora nemoj odustati, jer pogrešno su te učili ako kažu da se ovo mora trpiti.

Ništa se na svijetu ne mora sem umrijeti, a ti vidi, čovječe, umireš li polako i tiho svakog dana dok ti ubijaju prava i vrijedi li taj život življenja ili bunta.

 

*Tekst je nastao kroz nagradni konkurs na temu “Da li su ljudska prava samo slovo na pipiru” koji se raspisao Centar za mlade KVART Prijedor povodom obilježavanja 10. decembra, Međunarodog dana ljudskih prava.

Facebook
Twitter
LinkedIn