Ina Ritan (34) je profesorica engleskog jezika i književnosti. Živi i radi u Prijedoru. Silom prilika se našla u sred borbe za dobrobit odbačenih i napuštenih pasa na području grada. Zbog toga nailazi na razne probleme i prepreke, a čak je i privođena na informativni razgovor u SJB Prijedor.
Ina u igri sa svojim psima
O svemu tome sam porazgovarala s Inom koja je vidno pod stresom i drago mi je da mogu da prenesem njenu priču.
ZAMISLI.BA: Šta se dešava u Azilu na Kurevu koje je u vlasništvu “Komunalnog preduzeća” u Prijedoru?
INA: Nemamo prave informacije šta se dešava jer je javnosti zabranjen pristup azilu na Kurevu, a sam njihov rad nije transparentan. Ukoliko neko odluči da dođe, mora se najaviti i proći proceduru. Na kraju se svodi na to da čovjek može prići na par minuta azilu, ne smije se zadržavati niti fotografisati zatečeno stanje. Ljudi bivaju zatečeni i preneraženi situacijom koju gore nalaze: neuhranjeni psi različitog pola, uzrasta, starosti i snage smješteni su u jedan zajednički boks, a za “opasne pse” imaju predviđenih par boksova koji su nepristupačni jer nije dozvoljen ulazak u sam objekat, tj. boks. Ukoliko ih čovjek preduhitri i zatekne ih nespremne, zatiču mrtve pse raskomadane u kućicama ili na podu, neuhranjene i bolesne pse koji samo jauču i mole za pomoć i spas. Ako se neko odluči da spasi nekog od ovih napaćenih duša, pitanje je da li će uopšte preživjeti jer su smješteni na samoj deponiji i izloženi raznim vrstama zaraze. Sam objekat se ne sanira na adekvatan način i ne dezinfikuje, te je taj beton pun virusa, parazita i bakterija.
Kada sam se tek počela baviti zaštitom životinja, tada su nam dozvoljavali fotografisanje da bismo mogli što lakše da im nađemo privremeni ili stalni dom. Međutim, kada je javnost počela da reaguje negativnim komentarima na fotografisano stanje, zabranili su fotografisanje da bi spasili svoju reputaciju. Na slikama se jasno vidjelo da su psi neuhranjeni, bolesni i da se nad njima ne sprovodi nikakva veterinarska briga.
ZAMISLI.BA: Zašto se ništa ne preduzima ako je situacija takva?
INA: Problem je što je fotografisanje zabranjeno posljednje četiri godine i samim tim onemogućen uvid u pravo stanje. Ukoliko se i požalimo na rad nadležnim organima, oni će otići u provjeru, prethodno najavivši se, i dajući im vremena da pripreme boks da bude u “solidnom stanju”. Pored toga, s obzirom da nije dozvoljen svakodnevan pristup životinjama niti uvid u rad higijeničarske službe, ne možemo imati opipljive dokaze o neadekvatnim i nehumanim uslovima za držanje pasa.
ZAMISLI.BA: Otkud tolika potreba i želja da spašavate životinje?
INA: Po struci sam prosvetna radnica, ali cijeli život se bavim humatarnim i volonterskim radom: od zaštite životne sredine do pomoći ugroženoj djeci i porodicama. Ovdje sam se zadesila slučajno kad sam otišla sa novinarkom iz Slovenije koja me zamolila da je ispratim na Kurevo i kad sam vidjela u kakvom se stanju psi nalaze:, štence odgriženih nogu, mršavi i izgladnjeli psi, iznureni, polumrtvi kako hodaju kao aveti, slomila sam se. Osjetila sam da je moja misija da pomognem tim životinjama jer vidim da su napušteni i da niko ne mari za njih. Vođenje azila bi trebao da bude plemenit posao – pomaže se najnedužnijim bićima, ali ono što sam ja vidjela je monstruozno iživljavanje bez ikakve ljudskosti – životinjama su uskraćeni osnovni uslovi za preživljavanje.
ZAMISLI.BA: Vi posjedujete oko 100 pasa. Na koji način Vi brinete o njima i gdje ih držite?
INA: Da, to su psi koje sam našla odbačene, bolesne, povrijeđene i odlučila da im pružim zaštitu i drugu šansu. Oni se nalaze na privatnom posjedu u privremenim objektima kojima je obezbjeđena njihova sigurnost i zaštita. Podijeljeni su po veličini, uzrastu, socijalizaciji. Nažalost, s obzirom da nemamo finansijske mogućnosti za idealne uslove, neki od njih se čak nalaze privremeno na lancu dok ne obezbijedimo bolje uslove za njih. Svakodnevno odlazim sama ili u pratnji nekog od volontera da ih obiđem, počistim, nahranim i dam vodu, te počistim i pregledam i dam terapiju. Naravno, ne tvrdim da imaju idealne uslove s obzirom da nismo još uvijek u mogućnosti da im obezbijedimo zidane objekte, već samo drvene i metalne konstrukcije, međutim, dobijaju dosta ljubavi i pažnje, adekvatnu ishranu i tretman, te su oni srećni i uvijek se raduju našem dolasku. Svi moji psi su sterilisani, vakcinisani protiv zaraznih bolesti i bjesnila, čipovani, redovno se čiste od unutrašnjih parazita, te dobijaju zaštitu od vanjskih nametnika i, naravno, imaju veterinarsku njegu. Trudim se da ih udomim što više mogu, međutim, najviše kvalitetnih udomljenja pronalazim izvan okvira naše državer: na sjeveru Italije, u Švajcarskoj, ponekad Sloveniji ili nekoj drugoj državi EU. Lokalno najčešće uspijevamo da udomimo štence i rasne pse. Svi psi se udomljavaju uz ugovor, te uvijek dobijamo povratne informacije od udomitelja.
Inini psi
ZAMISLI.BA: Da li to radite u sklopu nekog udruženja za zaštitu životinja ili samostalno?
INA: Mi smo ljubitelji životinja i uvijek smo djelovali kao neformalna grupa građana “Spas”, međutim, kako sve više susrećemo prepreke kao takva grupa, odlučili smo da registrujemo udruženje pa smo sada u procesu registracije. Inače dobijamo podršku u vidu donacije i pomaći oko udomljenja od italijanske organizacije “Prijedor Emergency” koja je umrežena sa Italijanskom nacionalnom organizacijom za zaštitu životinja “ENPA”.
ZAMISLI.BA: Posljednjih par dana, čujemo da dosta medija bruji o tome da ste Vi bili privođeni na informativni razgovor u CJB Prijedor. O čemu se radi?
INA: Sredinom juna smo dobili uznemiravajuće fotografije mrtvih i izmučenih pasa na Kurevu. Objavili smo ih na svojim privatnim profilima i molili ljude da potpišu peticiju kojom smo tražili od Grada da obezbijedi transparentnost rada azila na Kurevu i da se počne na human način rješavati problem napuštenih pasa, a da se monstruozno ponašanje obustavi. Grupa građana, izrevoltirana slikama, odlučila je da ode na Kurevo i oslobodi te pse potrgavši 4 katanca i puštajući ih. Naravno, ja sam bila prva među osumnjičenima jer sam pokrenula tu peticiju, a i zna se da sam ja jedina koja se ozbiljno bavi problematikom napuštenih pasa, zaštitom i dobrobiti životinja. Međutim, policija nije uspjela doći ni do kakvih materijalnih dokaza protiv mene (video snimak, otisci prstiju ili sl.), već su se njihove špekulacije svele na rekla-kazala. Taj slučaj je proslijeđen u Okružno tužilaštvo po našim saznanjima.
ZAMISLI.BA: Koji su Vaši daljnji planovi što se tiče cjelokupne situacije?
INA: Naš jedini cilj je da pronađemo zajednički jezik sa predstavnicima vlasti i da zajedničkim snagama dođemo do humanog rješenja problema napuštenih životinja. U planu nam je da u 2019. počnemo sa izgradnjom “no kill” azila gdje bismo obezbijedili držanje napuštenih pasa u adekvatnim uslovima do njihovog udomljenja jer vjerujemo da svaki pas može naći udomitelja. To su zaista divna bića. Pored toga, mora se raditi na implementiranju Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BIH, u smislu da se mora obezbijediti registar pasa, te imaoci životinja moraju propisno obilježiti svoje pse – mikročipom, te sterilisati i vakcinisati redovno. Ukoliko se počne sprovoditi takva politika i jednostavno provoditi Zakon, u roku od 5 godina bi se mogao riješiti problem napuštenih pasa. Akcenat je na registraciji pasa i sterilizaciji. Trenutno u sklopu Dogs trust projekta, u Prijedoru imaju tri ambulante koje obavljaju besplatne sterilizacije i svako može da dovede svoga ljubimca.
Naš cilj je da naš grad bude prvi među gradovima BiH koji je došao do humanog rješenja problema napuštenih pasa. Za to nam je svakako potrebna podrška i partnerstvo sa Gradom. Sigurna sam da se to može realizovati jer se iskreno nadam da nikome nije u cilju da se životinje bespotrebno ubijaju i muče. Kako Gandi kaže: “Veličina nacije i njenog moralnog napretka mogu se mjeriti načinom na koji se tretiraju životinje!”
