Razmišljajući o ljudima iz Prijedora, grada koji je pun muzičara i slikara, tog malog i lijepog grada u kojem žive toliki talenti, a na koje se ne obraća pažnja koju zaslužuju, odlučila sam intervjuisati baš takve, tihe i drugačije, koji se probijaju na površinu isključivo svojom posebnošću i stvaralaštvom. Kao i svugdje i u svemu, bitna je ravnoteža koja nosi i dobro i loše, pa i ono seljačko svojstveno ovom kraju, koje balansira s modernim influensima, među nama je donekle prirodna stvar. Ovog puta sam odlučila porazgovarati sa Vedranom Borovčaninom (28), Prijedorčaninom sa trenutnom adresom u Beogradu, gradu koji mu je pružio mogućnosti daleko veće nego što to Prijedor može dati. Vedran je muzičar i glumac koji studira saobraćaj i, kako on kaže, vuče taj fakultet između stvari koje zbilja voli raditi.
Počeo je s muzikom tako što je posjećivao svirke lokalnih prijedorskih bendova, upijao nove vještine i znanja na jam sessionima koji su svojevremeno bili bum na prijedorskoj sceni, učio od toliko dobrih muzičara našeg grada, među kojima je i Dalibor Popović Mikša koji nas je prerano napustio i time nam je uskraćeno dalje uživanje u njegovom stvaralaštvu, što muzičkom, što likovnom. S njim se najviše zbližio u Beogradu gdje su zajedno svirali u bendu Ent Esid. Gluma je Vedranova ljubav od malih nogu s kojom se uhvatio u koštac prije godinu i po i stekao iskustvo u raznim predstavama i školi glume Nebojše Glogovca. U toplo ljetnje predvečerje, Vedran i ja smo sjeli u park i popričali o nekim stvarima dok su se djeca podalje od nas igrala. Sigurna sam da će dosta njih jednog dana pokušati sebe izraziti kroz neku od grana umjetnosti i bitno je da im Prijedor to omogući pa bar kao stepenik više ka tom cilju.
ZAMISLI.BA: Koliko se tvoj život promijenio otkad si se preselio u Beograd što se tiče glume i muzike kojima se baviš?
Borovčanin: Dosta. Generalno mi se život promijenio, a i što se tiče muzike i glume. Otkad sam u Beogradu, muzikom se duže bavim nego glumom. U zadnjih godinu dana, dosta se toga izdešavalo i na glumačkom polju. Obje stvari su sastavni dio mog života. Imam potrebu za tim vrstama umjetnosti i ne mogu to iskulirati. Pružila mi se prilika da upoznam fantastične ljude iz obje branše i da naučim dosta od tih ljudi, da sviram s njima, podijelim neka iskustva, a najbitnije, da naučim dosta.
ZAMISLI.BA: Šta gluma, a šta muzika izvlače iz tebe najviše? Koju granu umjetnosti više cijeniš i koja te više inspiriše?
Borovčanin: Muzika najviše izvlači iz mene mene samog. Moj neki unutrašnji momenat kojeg ne mogu na druge načine da ispoljim. Generalno, kroz instrument koji sviraju, svi muzičari ispoljavaju sebe, svoj karakter i emociju. Inače, ja sviram bubnjeve i bavim se time više od deset godina. Nekako, najbolje mogu da se izrazim kroz taj instrument. Što se tiče glume, iako se time bavim relativno kratko, mada se dosta stvari izdešavalo, tu malo zaboravim na sebe. Pobjegnem iz sebe na neko vrijeme. Ipak, zavisi i od uloge. Neke uloge su bliže meni kao osobi pa postoje neke dodirne tačke. Što se tiče toga koju granu umjetnosti više cijenim, činjenica je da se muzikom bavim duže i o njoj više znam. Ona mi je bliža. U glumi je veća odgovornost. Kad stvaraš svoju muziku, ti prezentuješ sebe, a u glumi igraš nekog drugog. U muzici si slobodniji da dodaš nešto svoje, a u glumi igraš određenu osobu koja je takva i moraš je prikazati na pravi način da ne bi bila pogrešno shvaćena. To je veća odgovornost jer predstavljaš nekog drugog, a ne sebe. Naravno, uvijek postoji mogućnost da na svoj način interpretiramo lika kojeg glumimo. Na primjer, meni se desi da zaboravim tekst na sceni, kao u predstavi „Tito i ja“, pa sam morao da improvizujem. Tad se moramo snaći. Tišina je najteža stvar za postići dok si na sceni, ali ako se desi kad ne treba, to je problem. Takođe i kultne predstave i filmovi koji su prikazivani i igrani više puta sa različitom postavom. Ja sam igrao predstavu „Bure Baruta“, a postoji i film. U predstavi „Bure baruta“ moju ulogu je igrao Nebojša Glogovac, a u filmu igra Sergej Trifunović. Bože sačuvaj da se poredim s njima dvojicom, ali nas trojica smo tu ulogu odigrali različito jer je percepcija tog lika drugačija za svakog od nas.
ZAMISLI.BA: Kako si se počeo baviti muzikom i glumom? Postoje li životne situacije ili ljudi oko nas koji nas nenadano gurnu ka nečemu što i sami želimo, ali nemamo hrabrosti to učiniti ili mislimo da nemamo priliku?
Borovčanin: Moja je porodica sva u muzici. Sestra mi je išla u muzičku školu, mama takođe, tata mi je samouki muzičar i takođe dosta članova dalje porodice. Bilo je prirodno da se pored škole i ja bavim još nečim. Išao sam u osnovnu muzičku i svirao harmoniku. Kasnije sam shvatio da to nije instrument za mene. Inače, specifično je da muzička škola ubija kreativnost. Pogotovo akademija. Oni jednostavno prave od tebe profilisanog muzičara. Muzičara koji će svirati šta mu se da, da čita s papira i svira. Nažalost, to utiče na sve ostalo, na svaki doživljaj muzike. Imao sam priliku da sviram sa akademskim muzičarima koji su podlegli tom sistemu, ali i sa muzičarima koji su završili akademiju, ali imaju širu sliku. To zavisi od osobe. Njima kao instituciji nije cilj da od tebe naprave slobodnjaka, talentovanog umjetnika tog profila, njima je cilj da naprave od tebe muzičara koji će u svakom momentu zatvorenih očiju moći odsvirati ono već napisano na papiru. Glumu sam oduvijek volio. Kao klinac sam imitirao druge. Pošto nije bilo određenih uslova, to sam u sebi potisnuo. Desilo se da sam prije godinu i nešto slučajno na Facebooku vidio da postoji škola glume u kojoj je predavao Nebojša Glogovac. Nažalost, pokojni. Prije toga sam razmišljao da se počnem baviti nečim vezano za glumu. Dugo sam se premišljao i bio nesiguran, ali ubijedila me moja drugarica koja je već imala iskustva s glumom. Pomogla mi je da spremim audiciju. Odmah me natjerala da pozovem i zakažem audiciju dok smo pili pivo i kad sam joj se otvorio po tom pitanju. Ishod je da sam bio primljen u školu. Svojim izvođenjem audicije nisam bio zadovoljan, ali ni razočaran zbog prilike da stanem pred jednog velikog glumca i s njim provedem deset minuta u prostoriji. Ova trupa koju smo mi sastavili i koja radi samostalno, svi smo bili polaznici te škole. Nisu svi išli kod Nebojše Glogovca, neki su išli kod Mande, isto pokojnog, ali svi smo iz tog teatra. Tako smo se i upoznali i povezali i sklopili teatar za koji još nemamo naziv. Sami se snalazimo za sve, finansiramo. Drugar radi u jednom lancu kafeterija. Oni imaju svoje prostorije pa mu je direktorica dala pristup da bismo tu vježbali. Ostalo sami plaćamo: salu u kojoj igramo predstavu, rekvizite, ljude. Preko nekih prijatelja, izganjali smo gostovanja na radiju itd.
ZAMISLI.BA: Tvoja dva velika učitelja, Mikša i Glogovac, su, nažalost, preminula. Da se ne osvrćemo na bol zbog njihovog preranog odlaska, šta je to što si naučio od njih, a što te je oblikovalo kao glumca, muzičara i čovjeka?
Borovčanin: Jednu riječ mogu da izgovorim za koju mislim da najbolje opisuje njihov uticaj, pored milion riječi i stvari koje bih mogao reći, a to je istina. Oni su istinski voljeli to što rade. Kao ljudi su uvijek bili iskreni i prema sebi i prema drugima. Mislim da je to jedini način da neko uspije prvo kao čovjek, a i u svom poslu. Nažalost, danas je vrijeme kod nas teško. Najviše muljaža prolazi. Fora je što muljaža ima rok trajanja. Istina nema. Trebaš biti dosljedan onome zbog čega si počeo da se baviš time čime se baviš i šta god da uradiš, da stojiš iza toga. To je za umjetnika jako bitno. Ako ne stoji iza toga, gubi smisao i integritet samo to djelo koje je napravio. Najjednostavnije, po tom kakvi su ljudi bili njih dvojica, kako sam ih ja vidio, to je ta istinitost. Bili su jako jednostavni ljudi, sa njima nije bilo komplikacija. Sa njima je sve lako išlo zato što nisu imali problem sa sobom.
ZAMISLI.BA: Kako je to postati neko drugi? Koliko ti treba da uđeš u ulogu, a koliko da izađeš iz nje? Da li je to neka vrsta bijega od stvarnosti i može li gluma pomoći pri razumijevanju drugih i drugačijih ljudi?
Borovčanin: Što se tiče ulaska u ulogu, iskreno, meni treba najviše da uđem u naglasak, u ekavicu. Tamo moram da glumim na ekavici pa mi je to problem. Posebno naglasak. Jedino u predstavi „Tito i ja“ bio je poželjan moj naglasak jer je vezano za Jugoslaviju pa je moglo da prođe. Što se tiče ulaska u ulogu, treba mi vremena. Obično pred predstavu, 15 minuta ne pričam ni sa kim. Dosta uloga koje sam igrao, barem dijelom, su bile bliske meni pa mi nije bio problem. Uglavnom postoji proces i vježbanje. U predstavi „Bure baruta“ sam igrao Andreju, jednog neproživljenog siledžiju koji je vjerovatno imao nekih problema u djetinjstvu pa mora na nekom da se iskaljuje. Tražio sam način da nešto dodam tom liku, osim tog ludila. Moram se pokušati staviti u njegovu kožu i razumjeti zašto je takav kakav je. Čar glume je da možeš da sagledaš nekog. Ljudi na prvu osuđuju, puni su predrasuda. Najzanimljivija uloga koju sam igrao je bila vezana za školu. Izabrao sam ulogu momka kojeg su roditelji do šeste godine oblačili kao djevojčicu jer su htjeli djevojčicu. Rekli su mu da su razočarani što se on rodio. On nije gej, ali ima potrebu da se obuče kao žena. Tad sam morao baš da se potrudim da to spremim jer je to van moje komforne zone. Nakon svega, čovjek se dosta emotivno isprazni. Nakon dosta predstava, osjećam se kao da sam kopao. Potrošim se fizički, a i emotivno.
ZAMISLI.BA: Šta misliš o mogućnostima u Prijedoru za djecu koja se žele baviti glumom?
Borovčanin: Nakon što sam otišao za Beograd, čuo sam da su se dešavale neke stvari, da su održavane neke radionice u Pozorištu Prijedor. Iz te radionice, dosta je ljudi poslije upisalo glumu u Banjaluci. Gluma baš i nije đir Prijedora. Prijedor je uvijek bio grad muzičara i slikara. Umjetnost treba ljude da uzdiže intelektualno i duhovno, treba i da ih edukuje. Cilj jedne predstave je da i kad izađeš iz sale, bar pet minuta još razmišljaš o njoj. Mislim da u Prijedoru nema ljudi koji bi to prezentovali na pravi način.
ZAMISLI.BA: Uporedi mi Prijedor i Beograd sa umjetničke tačke gledišta.
Borovčanin: Iskreno, imao sam pogrešno mišljenje o Beogradu. Kad smo drugar i ja krenuli tamo da osnivamo bend, mislili smo ako u Beogradu nema muzičara, gdje ima. Ima, ali je fora što nisu svi na istoj talasnoj dužini. Mislim da manji gradovi i lokalna priča daju pravu umjetnost. Kao primjer, uzmimo jedan žanr koji ja jako volim, grunge, muzika koja je nastala kao lokalna priča jednog grada u Americi, Seattle. Iz te lokalne priče nastala je svjetska priča. Ljudi iz manjih mjesta imaju potrebu da se izraze. Ima toga i u velikim gradovima, ali i svega i svačega i vlada prezasićenost. Obično se ode u pogrešnu stranu. Pošto živimo u mrtvom kapitalizmu, danas ljudi dosta stvari rade samo zbog potrebe tržišta ili čisto iz potrebe da se bude poznat.
ZAMISLI.BA: Zašto si upisao saobraćajni fakultet ako su tvoja interesovanja na potpuno drugoj strani?
Borovčanin: Kao i svaki pubertetlija u 18. i 19. godini koji ne zna šta će od sebe, tako sam i ja pao pod uticaj roditelja i ostalih. Nisu ni oni krivi jer nas dešavanja na ovim prostorima uče šta je isplatnije. Sam sam to izabrao jer nisam znao šta ću, a nisam imao hrabrosti da se upustim u nešto drugo. Da sam se krenuo baviti glumom ranije, prekinuo bih to na drugoj godini i probao prijemni negdje što se tiče glume. Upisao sam to jer mi je otac saobraćajac pa mi je to bilo blisko. Znam da sam pogriješio, ali idemo dalje. Opet mi je to dalo šansu da odem u Beograd i uradim dosta stvari mimo tog fakulteta. Jedna stvar koju su me roditelji naučili je da dovršim započeto. Završiću to. Šta će biti dalje, vidjećemo.
ZAMISLI.BA: Može li se biti svoj u životu koji od nas traži određene žrtve, gdje se od nas samim rođenjem nešto očekuje? Koliko je teško raditi na sebi i dokazati koliko možemo sebi i drugima?
Borovčanin: Problem kod ljudi na našim prostorima je da sve što rade, rade zbog drugih. Od izlazaka na određena mjesta i oblačenja do ostalih segmenata života. Svi se bave tuđim životima, a niko nema muda da se pozabavi sobom, a to je najteže. Ipak, kad se suočiš sa samim sobom, to je ta istina. Ako možeš biti iskren prema sebi, onda možeš biti iskren i prema drugima. Kad si realan prema sebi i kad se trudiš da radiš na sebi, onda stvari idu nabolje. Primijetio sam da se danas usljed napretka tehnologije sve manje bavimo i drugima. Manjak komunikacije.
ZAMISLI.BA: Može li se popraviti prijedorska umjetnička scena i šta misliš šta to koči njen razvoj i više mogućnosti za mlade talente?
Borovčanin: Generalno kod ljudi na našim prostorima fora je u tome da se uvijek sjetimo nekog velikog čovjeka tek kad njega nema više. Iskreno, ne znam kakav se program nudi mladim talentima ovdje. Valjalo bi da postoji mogućnost da se djeca, ako ništa, upoznaju s tim. Ne mora im se svidjeti nijedna grana umjetnosti, ali da se barem upoznaju sa tim. Što se tiče prijedorske scene, nije kao prije iz razloga što je teško stanje. Ja sam imao sreću što sam zakačio dio te scene prije i tada počeo svirati, ali danas toga nema. Ovaj festival koji se sad organizuje, ŠA fest posvećen Mikši, opet na scenu dovodi dosta prijedorskih bendova. Moguće je da ih ponuka da se opet okupe i stvore nešto. Danas klinci sviraju za tezgu i sviraju zbog kinte. Nema tog nekog pokreta niti energije kao prije.
ZAMISLI.BA: Koji su dalji planovi vezani za glumu i muziku?
Borovčanin: Što se tiče glume, završio sam tu školu i odigrao posljednju predstavu u junu. Nastavljam se baviti glumom. Nastavljamo da igramo autorsku predstavu, ta naša spontano okupljena ekipa. Cilj nam je da radimo na autorskim tekstovima koji imaju edukativan sadržaj. Cilj mi je da tu predstavu dovedem u Prijedor. Spominjemo probleme u kojima se može naći svako od nas i donosimo priču s jasnom porukom koja će natjerati bar nekog da razmisli o tom ili možda pomogne sebi ili drugome. Cilj mi je baviti se glumom što više i učiti usput. Naravno, ako se pruži nešto profesionalnije, što da ne. Muziku sam malo zapustio zbog glume pa mi je cilj da se malo više i njoj posvetim. Da sa svojom ekipom stvaram nešto što nas inspiriše i da guramo dalje. Uglavnom, ne pravim dugoročne planove. Radim u datom momentu ono što volim i što me inspiriše.
Fotografija: https://www.facebook.com/vedran.borovcanin
