Budući da smo rođeni na krvavom Balkanu, kroz historiju poznatog po ratovima i stradanjima, nije ni čudo da su ostale evidentne posljedice na život južnoslavenskih naroda, među kojima prednjači naša domovina Bosna i Hercegovina. Od samog rođenja, osuđeni smo na postavljanje pitanja bez odgovora, traženje egzistencije i pukog preživljavanja, bar većine naroda jer smo nemoćni i u isti mah nedužni u težnji viših ciljeva. Kada je riječ o građanima Bosne i Hercegovine, nekako svi težimo prema pokušaju uspostave jedinstvene vlasti, putokaza i smjernica koje se opet zapliću u jedan krug kojem je dovoljno da se sretnu dva pripadnika manjih etničkih zajednica sa onim dominantnim pa da ode sve tamo gdje nije ni počelo.
Ljudi smo, barem toliko znamo, o svome porijeklu skoro nikako, zaokupljeni mišlju da smo bačeni niotkuda, ni manje ni više, nego na tlo u kojem jedino ljudi sa visokim mjesečnim primanjima mogu reći da se ovdje živi jako dobro dok obični ljudi, ravnopravni građani, ne dolaze do izraza. Građani, bez obzira iz kojeg grada dolaze, zamišljaju život sličan onome iz inostranstva jer smo sve već vidjeli i naučili na sve spletke kada ljude iz poglavarstva zamišljamo kao police s knjigama koje biramo po vanjštini, svjesni da ni u jednoj ne piše ono što je ostalo nečitano.
Rasporedom godišnjih doba i hoda vijekova, ljudi Bosne nadaju se povratku društva na ravnopravnost, poštovanje tuđeg i voljenje svojega, uviđamo da su tek rijetki ljudi takvi, za života neslušani, smatrani za krv i meso koje svi imamo, a uz to kratkovječni da bi bilo šta postigli jer su u manjini. Ipak, sve je u jednookom posmatraču koji gleda ovaj svijet pravo, širine čela, nijansama boja baš kao što su i ljudi, identični, ali mi ih ne gledamo kao takve i još uvijek zamišljamo da u drugačijima ima nešto tajanstveno što se nama neće svidjeti, a u stvari oni su naši sugrađani, ljudi kao i mi, počasni građani jedne i jedine naše domovine.
Zamislimo samo kako nam je tek budućnost tajanstvena kad još ni svoju prošlost ne znamo dovoljno pa se igramo ko će naslutiti veću paranoju u koju ni sam ne vjeruje, ali će uvjeriti nas kao da je sve moralo biti tako. Moralo je biti to da su ljudi, koji žive na ovom prostoru, dovedeni do ruba siromaštva, kojeg smo i sami svjedoci, jer se ono uvlači u sve pore našeg života poput osnovnih ljudskih potreba kao što su hrana, pravo na zdrav i kvalitetan život, uslovi zapošljavanja, bolja kultura i umjetnost… Sad, kao građani, sjedimo i pitamo se dokle, vidimo imaginarne ruže zanemarujući težak put do njih, put trnja i simoblizaciju boljeg života, koji se u ovom slučaju ogleda u ulasku naše države u Evropsku Uniju.
Biti građanin znači tražiti uzalud smiraj kada ga nema, smutnja se slaže jedna na drugu, sve dok, napokon, ne dođe to novo sutra za sve nas, bez obzira na klasu i ekonomsko stanje. Sve što se desilo, ili će, pregazilo je vrijeme. Ono je na jednoj strani, a sve ostalo što bivstvuje na drugoj, ogleda se u vremenu s kojim niko ne dobija, tako da nam ni ta mogućnost nije baš pohvaljena. Ne igrajmo na tu kartu, gubili su svi pa i mi ćemo, ali treba da znamo zaustaviti na vrijeme odlazak mladih ljudi iz naše zemlje!
Da stvar bude još čudnija, mi to znamo. Vrijeme je prisutno kao svjedok naših promjena u građanskoj kulturi oduvijek. Radikalizacijom određenih promjena koje koče napredak u svemu, pred našim očima se odvija drama nedostatka mladog i školovanog naraštaja koje uzima tuđinski svijet pod svoje, bez povratka, jer niko nije dovoljno spreman da se vrati na tlo s kojeg je „pobjegao“ trbuhom za kruhom.
Biti građanin u punom smislu te riječi podrazumijeva se da počnemo sa promjenom sebe. Malim koracima usavršavanja svoje ličnosti postižemo veće šanse da danas – sutra ne dođemo u iskušenje da nam jedino svjetlo na kraju tunela bude to da idemo preko granice te da se stidimo priznati odakle dolazimo. U stvari, moramo se vratiti na slogan prkosne i ponosne Bosne, što je očigledan dokaz da su ljudi ovdje nekad živjeli sasvim solidno i čuvali tradiciju, dok su građani danas samo u prolaznom stadiju stagnacije. Barem se nadamo da je tako.
(Tekst koji je osvojio 3. mjesto na našem konkursu s temom “Šta znači biti građanin/ka BIH?”)
