“O pravima se nikada ne govori… Postoje samo obaveze. Novinari sami moraju da se edukuju i tako upoznaju nadređene o svojim pravima”, kaže jedan od novinara zaposlenih u Javnom servisu BiH.
Bosna i Hercegovina ima jedan od vjerovatno najkomplikovanijih sistema javnog servisa. Takav sistem omogućava da jedni te isti problemi opstaju decenijama, a da im se rješenje ni ne nazire. Ti problemi potiču prije svega iz političkih kabineta i borbe za tim ko će vladati nad javnim servisom. Istovremeno, sam proces izgradnje sistema onemogućio je da on ikada postane istinski medij u službi javnosti.
Ujedno, to je jedini javni servis sigurno u Europi koji je bio pod protektoratom Međunarodne zajedice. Te godine u kojima su sistemom upravljali ljudi izvana, koji nisu shvatali ni okruženje ni javno mnjenje, doveli su do obesmišljavanja cijelog koncepta javnog emitera u BiH.
Sistem je počeo nastajati 1998. kada je Ured visokog predstavnika (OHR) počeo uvoditi promjene, dajući definicije i pravila funkcionisanja. Umjesto medijskih stručnjaka, saradnici su im bili lokalni političari. Uslijedilo je preuzimanje kontrole nad sistemom, imenovanje stranih eksperata koji su malo znali o okruženju, nisu govorili lokalni jezik, niti poznavali situaciju u medijima. U tom procesu, lokalni eksperti su minimalno konsultovani, a čak i kada jesu pitani za mišljenje, ono je rijetko uvažavano. Tako su napomene ne malog broja lokalnih eksperata da sistem kakav predlaže Međunarodna zajednica skoro pa nemoguć u BiH. Nisu prihvatili ni upozorenja profesionalaca da uplitanje u rad medija nije ništa drugo nego nametanje kontrole, na isti način na koji to rade ili pokušavaju raditi lokalni političari.
Koliko su postavili slabe temelje, jasno se moglo vidjeti neposredno nakon što su odlučili da napuste “projekat javni servis” i kada je sve počelo da se urušava. Tokom tog medijskog protektorata, lokalni vlastodršci su naučili smo jednu stvar – nije pogrešno nametnuti kontrolu nad javnim medijima, te da je javnost najbolje zanemariti.
U periodu medijskog protektorata, prava radnika su također zanemarena. Proces koji je nastavljen do danas. Novinari koji rade pri javnom servisu u stalnoj su borbi za osnovna prava. Ipak, za razliku od drugih medija u državi, javni servis ima sindikat. Nažalost, dva sindikata, koja su često sukobljena, a sve na štetu radnica i radnika javnog servisa.
Novinari javnog servisa kažu da im je često teže nego kolegama, naročito u neprofitnim medijima. Rade sa puno lošijom tehnikom, u uslovima gdje su prisutni mobing i seksizam, gdje političari imaju upliva u uredništvo i način upravljanja, stepeni slobode… Jedino zbog čega su u boljem položaju je što svim uposlenicima javnog servisa teče radni staž, socijalno i zdravstveno osiguranje, što često kao da ne postoji za prekarne radnike u drugim medijima.
Većina novinara sa kojima smo razgovarali tokom ovog istraživanja kažu da uglavnom nisu upoznati sa pravima koja imaju u medijima u kojima su radili, pa čak ni na javnom servisu. Dugogodišnji uposlenik javnog servisa, koji je govorio pod uslovom da ostane anoniman, za potrebe istraživanja kaže da, iako je imao iskustva u više medija, nikada nije bio upoznat sa svojim pravima. “O pravima se nikada ne govori… Postoje samo obaveze. Novinari sami moraju da se edukuju i tako upoznaju nadređene o svojim pravima.”
Aleksandar Brezar je uposlenik Javnog servisa i također kaže da se uglavnom sam morao informisati o pravima koja ima. “Smatram da svaka kuća mora imati svoj pravilnik koji će definisati i prava i obaveze”, kaže Brezar, uz napomenu da činjenica da mali broj novinara poznaje svoja radnička prava jeste “osnova velikog broja problema”.
Taj uzrok problema bi uveliko mogao biti riješen uz postojanje jedinstvenog sindikata na nivou države. “Sindikati su korisni u smislu omogućavanja radnicima i radnicima da kroz taj vid organizovanja evidentiraju i verbalizuju probleme s kojima se susreću”, kaže Brezar dodajući da sam nije član nijednog od dva sindikata koji opstaju unutar javnog sistema. “Nisam član, no izvana mi djeluje kao da sindikatima nekad nedostaje snage, volje ili hrabrosti da povuku neke radikalnije poteze u svrhu sticanja svojih prava”.
Kristina Ljevak je dobar dio svoje karijere provela u Javnom servisu na poslovima novinarke i urednice. Ukazuje na niz problema kojima je svjedočila, te naglašava da u vremenima u kojima živimo, novinari koji žele opstati u profesiji moraju biti pravi zaljubljenici. “Kada sam počela raditi na BH Radiju 1, plate su kasnile četiri mjeseca. Toliko sam trebala sačekati da prođe kako bih dobila svoj prvi honorar.” Ostala je jer joj je novinarstvo bilo važnije od svega.
No, razne vrste pritisaka su ono što ju je odvelo iz javnog servisa. Prisjeća se kolegija na kojima se ujutro dogovori dnevnička košuljica, a naveče u dnevniku je drugi sadržaj. “Ne zbog toga što se desio državni udar pa su se informacije mijenjale, već što su ih tokom dana oblikovali partijski jataci. Vremenom se takav način rada postavio kao standard i urednici i urednice ne vide ništa pogrešno u tome što im izvori nisu samo izvori već nalogodavci. Jednom mi je jedan urednik rekao kako se nijedna velika priča ne može napraviti bez bliske saradnje sa državnim vrhom i obavještajnim službama. Tada sam shvatila kako sam godinama vjerovala da Deda Mraz postoji.”
Nespremna da radi u takvim uslovima, protivila se i borila za svoja prava, no izostala je solidarnost kolega, još jedan problem koji je sveprisutan u BiH. “Bila sam na korak do sindroma ‘praznog stola’ pa sam ga na vrijeme sama do kraja ispraznila, tj. otišla. Kada sam se otvoreno pobunila zbog nekih nepravilnosti, moj rad je odjednom postao neadekvatan i o njemu su sudove donosili oni koji su nekompetentni za oblasti praćenja kulture. Bila sam nadređena osobi koja je bila bez radnih navika, sa političkom i menadžerskom podrškom.”
Postojanje sindikata, i njoj i drugim koji su se našli u sličnim situacijama, značilo bi mnogo, ali samo ako je “pouzdan, jedinstven, predvođen profesionalcima i profesionalkama iz struke”.
Još jedna novinarka koja je govorila pod uslovima anonimnosti kaže da je pet godina svoje karijere provela u Javnom servisu, gdje je i počela karijeru vjerujući da će jednog dana izrasti u “najprofesionalniji i najutjecajniji medij u državi”.
“No kroz godine se stvarno potvrdila teza da je javni servis ogledalo države i da, ukoliko sve stagnira i koalicije se raspadaju, ni državnoj televiziji ne može biti dobro”, zaključuje ona.
* Ovaj tekst objavljen je u sklopu regionalnog projekta “Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije”, podržanog od EU i deo je programa „Zaštita slobode medija i slobode izražavanja“, koji realizuje Hrvatsko novinarsko društvo kao deo projekta „Regionalna platforma za zagovaranje slobode medija i sigurnost novinara Zapadnog Balkana“. Projekat je realizovan kroz partnerstvo šest regionalnih novinarskih udruženja: Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Udruženja novinara BiH, Hrvatskog novinarskog društva, Udruženja novinara Kosova, Udruženja novinara Makedonije i Sindikata medija Crne Gore.
