Probudiš se jednog jutra i pronađeš neugodnu, čudnu kvržicu na svome tijelu, a znaš da ona ne bi trebala biti tu. Ne, nije sigurno to što mislim da bi moglo biti. To se ne događa mladim ženama kao što sam ja. Zar ne?! Onda počnem istraživati na internetu, kao što bi to svaka osoba u dvadesetim učinila. Bože, to se događa svima. Djeci, djevojkama, mladićima, ženama i muškarcima, starim i mladim, siromašnim i bogatim, direktorima i čistačicama. Događa se majkama i kćerkama, očevima, sinovima, sestrama, prijateljima i prijateljicama. Događa se svima.
U Bosni i Hercegovini borba sa rakom nije samo borba sa opasnom bolešću nego i sa neuređenim i neefikasnim zdravstvenim sistemom.
I tako, nakon apsurdno dugotrajne i emocionalno iscrpljujuće procedure, uspijem doći do ljekara specijaliste, i eto ti sreća u nesreći – moja kvržica nije maligna, i iako to može postati nema potrebe da je odstranjujemo. Logično, jer zašto trošiti vrijeme ljekara i novac sistema.
Logično je bez obzira na činjenicu da su najbliži članovi moje porodice izgubili bitku sa ovom bolešću. Logično je da liježem i ustajem sa mišlju kako moja dobroćudna kvržica može biti i zloćudna. Možda ona preko noći odluči postati zloćudna. Odkud znam. Nije da mi je neko u cijelom tom procesu detaljno objasnio koliko je dobra ta dobroćudna kvržica jer mora da je jako dobra kada su je odlučili ipak ostaviti na mome tijelu!
Ironija je da je druga sreća u nesreći to što većina ljekara koji u bolnici rade i u privatnim klinikama pa se svoje kvržice mogu riješiti u privatnoj klinici gdje sam tretirana i savjetovana kao dostojanstveno ljudsko biće koje ima pravo na strahove, pitanja i dileme. Naravno taj tretman nije besplatan, ali bar toliko sebi mogu priuštiti da znam kolika je cijena mirnog sna u konvertibilnim markama.
Koliko god nerealno ovo iskustvo bilo, stvarno je. Žalosno je što se mogu smatrati sretnom jer sam imala mogućnost izbora i mogla ga sebi priuštiti. Međutim, većina oboljelih od raka nemaju izbor i osuđeni su na borbu sa sistemom i opakom bolešću jer se oni koji su plaćen da im pomognu to ne čine dovoljno efikasno ni brzo.
Činjenica je da smo prošle godine imali situaciju da 10.000 oboljelih od ove opake bolesti nisu bili snabdjeveni neophodnim citostaticima i da su se mjesecima morali sami snalaziti za lijekove o kojima im je bukvalno ovisio život. Razlog za nedostatak lijekova je bio čisto birokratske priode, zdrava i dobro plaćena birokratija može čekati da se isprazne rezerve pa tek onda raspisati novi tender za nabavku lijekova.
Bosna i Hercegovina ne posjeduje registar oboljelih od raka, nepostojanje regista je jedan od glavnih razloga zbog kojih dolazimo u situaciju da nedostaju lijekovi za oboljele. Ne postoje ni državni skrining programi za neke oblike oboljenja koje u susjednim državama već godinama uspješno funkcionišu koji bi znatno pomogli prevenciji razvoja malignih oboljenja.
Činjenica je da svuda u svijetu raste broj oboljelih od raka ali se smanjuje broj smrtnih slučajeva jer se konstantno unaprijeđuju sistemi liječenja i tretiranja bolesti. Na esecijalne liste se uvode novi, efikasniji i manje agresivni lijekovi, što kod nas nije slučaj. Prevencija i rano otkrivanje bolesti je u fokusu borbe protiv ove opake bolesti u svijetu, ali u Bosni i Hercegovini, osim deklarativne Strategije za prevenciju otkrivanja malignih oboljenja koja je usvojena 2011. godine, nije ništa značajno učinjeno.
Briga o zdravlju stanovništva očigledno nije u fokusu niti ciljevima koje pred sebe postavljaju vladajuće strukture, iako bi ona trebala biti dio javnog interesa u prvom planu, iznad svih dnevno političkih prepucavanja i nadmudrivanja.
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH od 2009. do 2013. godine od karcinoma u FBiH umrle su 20.754 osobe. Broj se sada popeo na preko 30.000. Trideset hiljada izgubljenih borbi, trideset hiljada istraumatiziranih porodica.
Poražavajuće je da su oko nas očevi, majke, kćerke, sinovi, prijatelji, kolege, prijateljice i koleginice, komšije koji gube bitku sa ovom bolešću jer ne dobiju na vrijeme adekvatnu terapiju ili uopšte ne dobiju priliku za borbu, i što veću šansu imaju oni koji imaju novac ili poznaju doktore.
