Napomena: Zbog greške u dijelu o kazni izrečenoj Ratku Mladiću, tekst objavljujemo ponovo, sa ispravkom. Molimo korisnike da prilikom preuzimanja članka koriste ispravljenu verziju.
Reakcije Prijedorčana na nedavno izricanje prvostepene presude Haškog tribunala Ratku Mladiću pokazala je da među njima i dalje vlada duboka podjela i da je suočavanje sa prošlošću u ovom gradu i dalje na čekanju.
Najveći broj građana srpske nacionalnosti, baš kao i u cijeloj Republici Srpskoj, nije zadovoljan što mu je izrečena kazna doživotnog zatvora, ali je zadovoljan dijelom presude u kojem je navedeno da se u ovom gradu nije dogodio genocid. S druge strane, njihovi sugrađani bošnjačke i hrvatske nacionalnosti nezadovoljni su kompletnom presudom i mišljenja su da je trebalo da bude osuđen na doživotnu robiju, a posebno su nezadovoljni što nije presuđeno da se i u Prijedoru dogodio genocid.
Priča o počinjenom genocidu u ovom gradu i osporavanje te priče aktuelni su 22 poratne godine. Politička situacija se naročito zaoštrila 2012. godine kada je osam nevladinih organizacija ujedinjenih u Odbor za obilježavanja 20. godišnjice stradanja nevinih ljudi u Prijedoru najavilo da će se ona obilježiti pod nazivom “Genocidu Prijedoru – 20 godina”.
Tadašnji gradonačelnik Prijedora Marko Pavić je u razgovoru sa predstavnicima Odbora rekao da ni u jednoj presudi nije rečeno da je u Prijedoru počinjen genocid i da on neće podržati njihove aktivnosti niti će dozvoliti se održe pod nazivom genocida, obavjestivši ih da to od njega to traže srpske boračke organizacije.
Mada članovi Odbora nisu odstupali od svog mišljenja da se na prijedorskom području dogodilo stradanje i etničko čišćenje nesrpskog naroda, oni i bošnjački političari iz ovog grada odlučili da se smiri naelektrisana situacija, pa je godišnjica obilježena pod nazivom “Obilježavanje 20 godina od stradanja u Prijedoru”.
Bošnjački lokalni političari i analitičari tvrde da je kod prijedorske vlasti u ratnom periodu, primjenjujući metode korištene u Drugom svjetskom ratu prilikom holokausta, postojala namjera potpunog ili djelimičnog uništenja Bošnjaka i Hrvata. Sa takvim mišljnjem se nikad nisu složili prijedorski Srbi koji smatraju da se ovdje desio veliki zločin.
Kroz rad Haškog tribunala svjetska javnost se detaljno upoznala sa razmjerama tog velikog zločina, a treba li podsjetiti da su televizijski snimci britanskih TV kuća iz logora Omarska, jednog od tri prijedorska logora smrti, šokirali svijet i pokrenuli osivanje suda u kojem je iz Prijedora najviše lica procesuirano i osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne za počinjeni ratni zločin. Bijele trake oko ruku nesrpskog stanovništva s početka rata podsjetile su svjetsku javnost na neke slične slike iz najmračnijeg perioda čovječanstva.
Grad Prijedor je od grada sa crne liste u proteklih 15 godina postao grad koji u mnogim segmentima nema nikakve sličnosti sa onim iz ratnog perioda. U njega se vratilo oko 20 hiljada predratnih stanovnika bošnjačke nacionalnosti koji sa sugrađanima nastoje da Prijedor poprimi karakteristike srednjoevropskog grada, međutim za to je potrebno mnogo, pa, između ostalog, i suočiti se sa prošlošću.
Gradske vlasti najčešće prilikom obilježavanja Dana grada, 16.maja (sjećanje na 16.5.1942. godine kada su partizanske jedinice ovaj grad prvi put oslobodile od ustaško-njemačke vlasti) ističu da ne treba zaboraviti ono što se dešavalo, ali da se zarad novih generacija treba okrenuti budućnosti. Ponekad zatraže i oproštaj, ali im treba biti jasno da, ako ga traže, treba jasno i da kažu zašto i zbog čega to čine,a, kako stvari stoje, na to još nisu spremni.
Neshvatljivo je da je podjela prisutna među Prijedorčanima i kad je riječ o sjećanju na stradanje 102 djece u protekom ratu. Glavnom gradskom ulicom prođe kolona njihovih roditelja, rođaka, prijatelja i poštovalaca noseći imena, fotografije i stvari djece koja su, gotovo sva, ubijena iz neposredne blizine, a na glavnom gradskom trgu polaže po jednu bijelu ružu za svako dijete. Umjesto da se koloni pridruži, većina građana koja se zatekne na ulici prolazi nezaintersovano pored nje ili je, sjedeći u baštama kafića “ne primjećuje”, a u pitanju su djeca životne dobi od pet mjeseci do 16 godina.
Njihovi roditelji su prije pet godina pokrenuli inicijativu da se ubijenoj djeci podigne spomen obilježje u centru grada, međutim lokalni parlament za tu inicijativu do sad nije imao sluha.
Iz pojedinih srpskih nevladinih organizacija predloženo je da se podigne spomen obilježje stradaloj djeci iz ovog grada u ratovima u 20. vijeku i možda bi, ako je iskrena, to bila dobra ideja i mogući most koji bi brže neutralisao sadašnje podjele. Osim ako nije smišljena sa nadom da na to neće pristati roditelji djece ubijene u proteklom ratu.
Iduća godina je izborna i ponoviće se ono što se već događalo u prethodnim. Političari će nagrnuti u ovaj grad i prilikom obilježavanja godišnjica iz rata završenog prije 22 godine, Drugog svjetskog rata, a nije isključeno da se neko prisjeti čak i Velikog rata. Pričaće već odavno prežvakane priče u kojima građanima nude sebe kao spasioce nacija.
U arhivi pronađoh izjavu člana Udruženja logoroša “Prijedor '92” Sudbina Musića koji je prije pet godina rekao, između ostalog, da bi vađenjem žrtava iz usta politike i priče o odbrani srpstva, bošnjaštva i hrvatstva, situacija u Prijedoru mnogo bolja. Možda bi, vođeni njome, građani trebalo da iznenade one koji im se nude za mesije.
(9. decembar, Međunarodni dan komemoracije i dostojanstva žrtava krivičnog djela genocida i sprečavanja ovog zločina, ustanovila je u septembru 2015. Generalna skupština Ujedinjenih nacija jer je tog datuma 1948. godine usvojena Konvencija o genocidu.)
