Ne postoji pravo da ne budete uvrijeđeni.
Niel Jarman, Predsjedavajući ODIHRovog panela eksperata za slobodu okupljanja
Sloboda okupljanja predstavlja jedno od fundamentalnih prava, te jedan od najvažnijih principa demokratskog društva. Kao takva, sloboda okupljanja se posmatra kao dio slobode izražavanja, omogućavajući građanima i građankama da javno zagovaraju svoje mišljenje, te izraze svoje stavove vezano za demokratske procese u društvu i javni interes.
Također, ista znači da lica koja obavljaju javnu funkciju podliježu potencijalnom pritisku građanstva koji se može izraziti kroz javno okupljanje. Imajući sve ovo u vidu, internacionalna tijela su dala posebnu pažnju definisanju šta sloboda okupljanja podrazumjeva, te u kojim slučajevima se može ograničiti.
Prema preporukama OSCE/ODIHR i Venecijanske komisije “sloboda javnog okupljanja može se praktikovati imajući u vidu različite svrhe, uključujući (ali ne i ograničavajući se na) izražavanje stavova te odbranu zajedničkih interesa, slavlje, komemoracije, straže i protest.” Tekst dalje navodi da «pravna praksa potvrđuje da pravo na slobodu izražavanja uključuje izbor forme u kojoj se prenose ideje, bez nerazumnog uplitanja od strane autoriteta – naročito u slučaju simboličnih protestnih aktivnosti.» Kao što je očito iz teksta preporuke, uplitanje autoriteta (tj. državne institucije) u određivanje sadržaja poruka nije poželjno.
Potencijalna ograničenja su fokusirana samo na slučajeve govora mržnje, huškanja i pozivanja na nasilje, kako i UN-ov specijalni izvjestilac za slobodu okupljanja dalje elaborira. Tako se u «Zajedničkom izvještaju Specijalnog izvjestitelja o pravu na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, i Specijalnog izvjestitelja o vanparničnom, sumarnom ili proizvoljnom pogubljenja, o pravilnom upravljanju okupljanja» navodi:
«Učesnici okupljanja mogu slobodno da biraju i izražavaju sadržaj svoje poruke. Ograničenja sadržaja okupljanja mogu se izreći samo u skladu sa legitimnim ograničenjima navedenim gore (u ostatku teksta preporuka, op.a), na primjer, gdje poruka zagovara nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. Kada je ograničenje zasnovano na sadržini opravdano, vlasti treba da preduzmu najmanje uznemirujuće i restriktivne mjere za rješavanje problema.»
Dakle, opravdano ograničenje se odnosi samo na smanjenje inter-etničkih ili inter-rasnih tenzija, nasilje nad drugim grupama građanstva, te pozive na takvo nasilje.
Ograničenje slobode izražavanja i slobode okupljanja se može odrediti i u svrhu nacionalne sigurnosti. Međutim, OSCE/ODIHR i Venecijanska komisija navode kako pitanje nacionalne sigurnosti često ima preširoko tumačenje u odnosu na slobodu okupljanja. Pri pružanju pravnog osnova za ograničavanje slobode izražavanja tokom okupljanja, referiraju se na «Siracusa principe o ograničenju i odstupanju od odredbi iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima», koji u dijelu IV teksta «Nacionalna Sigurnost» određuju da: «Nacionalna sigurnost se ne može navesti kao razlog za nametanje ograničenja radi sprečavanja samo lokalnih ili relativno izolovanih pretnji po zakon i red.»
To znači da ne može doći do ograničavanja prava i sloboda čovjeka, uključujući slobodu na javno okupljanje, bez sistematske i ozbiljne prijetnje po stabilnost i sigurnost države. Tekst se referira i u kojoj mjeri su ograničenja razumna i proporcionalna, te se ista ograničava samo na neophodne mjere potrebne za čuvanje stabilnosti, odnosno zaštite od potencijalnog konflikta ili sistematskog nasilja.
Kako bi razjasnili dalje prevenciju nasilja, u pasusu 86. OSCE-ODIHR i Venecijanska komisija se referiraju na Princip 6 Johanesburgških principa o nacionalnoj sigurnosti, slobodi izražavanja i pristupu informacijama koji kaže da «izražavanje može biti kažnjeno kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti samo ako vlada može dokazati da:
(a) izražavanje ima za cilj podsticanje neposrednog nasilja;
(b) vjerovatno podstiče takvo nasilje; i
(c) postoji direktna i neposredna veza između izraza i vjerovatnoće ili pojave takvog nasilja.»
U tom kontekstu, jasno je da natpisi, uzvici i fizičko izražavanja može biti zakonom sankcionisano samo ukoliko poziva na nasilje, te je usmjereno protiv drugih i kao takvo predstavlja prijetnju za sigurnost građanstva.
Obrazlažući slobodu javnog okupljanja, UN specijalni izvjestilac za slobodu okupljanja se osvrće i na cilj okupljanja, obrazlažući da je osiguravanje odgovornosti krucijalna. S tim u vezi, sloboda izražavanja se odnosi i na slobodu informacija, kao osnovni dio praktikovanja slobode izražavanja. Pa tako navodi: «Mogućnost pristupa informacijama je od suštinskog značaja kako bi se pojedincima i pojedinkama omogućilo ostvarivanje njihovih prava u kontekstu okupljanja te osiguravanju odgovornosti. Informacije uključuju dokumente koje drži javno tijelo na bilo kom nivou ili privatna tijela koja obavljaju javne funkcije.»
Iz navedenog je jasno da međunarodni principi vrlo jasno određuju situacije u kojima autoriteti mogu uticati na slobodu govora tokom javnog okupljanja. One se ograničavanju na ugrožavanje fizičkog integriteta druge osobe ili grupe ljudi, te na pozivanje na narušavanje tog integriteta. Također, vidiljivo je da korištenje informacija od javnog značaja, te pozivanje na odgovornost za postupke od javnog značaju, predstavljaju jednu od suština javnog okupljanja. Kao takva, sloboda pozivanja na odgovornost treba da bude osigurana građanima kroz poštovanje njihovih prava.
Na kraju, primarna uloga svih ogranaka vlasti je zaštita građna i građanki, uključujući njihovu fizičku zaštitu, te zaštitu njihovog (javnog) interesa.
- OSCE – ODIHR and Venice Commission “Guidelines on Freedom of Peaceful Assembly”, Second Edition. str 23 [Freedom of peaceful assembly can serve many purposes, including (but not limited to) the expression of views and the defence of common interests, celebration, commemoration, picketing and protest.]
- ibid. str 31 [and the case law confirms that the right to freedom of expression includes the choice of the form in which ideas are conveyed, without unreasonable interference by the authorities – particularly in the case of symbolic protest activities.]
- Joint report of the Special Rapporteur on the rights to freedom of peaceful assembly and of association and the Special Rapporteur on extrajudicial, summary or arbitrary executions on the proper management of assemblies; Preporuka br 33, strana 10 [Participants in assemblies are free to choose and express the content of their message. Restrictions on the content of assemblies may be imposed only in conformity with the legitimate limitations on rights outlined above, for example, where the message advocates national, racial or religious hatred that constitutes incitement to discrimination, hostility or violence. Where a content-based restriction is justified, authorities should take the least intrusive and restrictive measures to address the issue. ]
- Siracusa Principles on the Limitation and Derogation of Provisions in the International Covenant on Civil and Political Rights
- Preporuka 30: National security cannot be invoked as a reason for imposing limitations to prevent merely local or relatively isolated threats to law and order.
- Johannesburg Principles on National security, Freedom of expression and Access to information
- izražavanje može biti verbalno, pisano, fizičko
- [expression may be punished as a threat to national security only if a government can demonstrate that:
a) the expression is intended to incite imminent violence;
(b) it is likely to incite such violence; and
(c) there is a direct and immediate connection between the expression and the likelihood or occurrence of such violence.]
9. Zajednički izvještaj Specijalnog izvjestitelja o pravu na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, i Specijalnog izvjestitelja o vanparničnom, sumarnom ili proizvoljnom pogubljenja, o pravilnom upravljanju okupljanja. Preporuka 79, str 18. [The ability to access information is essential to enabling individuals to exercise their rights in the context of assemblies and to ensuring accountability. Information includes records held by a public body at any level or by private bodies performing public functions.]
