Kada je na današnji dan prije četiri godine u Prijedoru osnovana koalicija “Prva tolerancija”, prvi put sam u 15 godina novinarskog staža vidjela da za istim stolom sjede bivši vojnik Armije BiH i bivši borac Vojske Republike Srpske. I to jedan do drugog.
Početak je obećavao. Predstavnici 15-ak nevladinih organizacija i nekoliko pojedinaca na inicijativu OEBS-a umrežili su se s ciljem praćenja, evidentiranja i javnog osuđivanja incidenata i krivičnih djela proisteklih iz mržnje i predrasuda. Naglašavam JAVNOG, a nikada nisam dobila poziv na konferenciju za novinare, saopštenje, najavu događaja… Do prije dva dana kada mi je putem Fejsbuka stigao poziv za praćenje dodjele nagrada srednjoškolcima čiji radovi budu odabrani na konkursu “Tolerancija u mom gradu” koji je objavljen 7. novembra i trajao do 14. novembra.
“Ideja je odlična, mnoge druge stvari nisu. Neke od članica rade, neke su samo deklarativno tu. Ima i onih koje su samo potpisale članstvo i poslije se više nisu pojavile. Kada se desi neki incident, polovina ih ni ne zna da se desio, a reakcija bi trebalo da se uskladi. Nema ustrojenog pravila ko odlučuje o eventualnoj reakciji. Nema svrhe sastančiti više na takav način. Meni počinje to sve da liči na skup dokonih ljudi. I zašto nakon svakog sastanka obilni ručkovi iza kojih ostaju gomile hrane”, kaže član koalicije za zamisli.ba.
A potrebe za ovako ciljanim organizovanjem nevladinog sektora u gradovima poput Prijedora ima. Najčešće su u pitanju vjerska i nacionalna netrpeljivost, rjeđe ona zasnovana na polnoj, rodnoj i seksualnoj pripadnosti.
Godinu dana u najmnogoljudnijem prijedorskom naselju Pećani zadržao se grafit “Džamija svaka biće meta laka zaklaćemo svakog šiptara!!!”. U istom naselju na dvama kontejnerima za smeće piše “Hrvati” i “Turci”. Takođe u istom naselju na ulazu u mezarje bilo je ispisano “Srebrenica”. Organizacija nadležna za održavanje groblja naložila je uklanjanje napisa, ali ne odmah, nego nakon nekog vremena. Da malo odstoji sramota. Na pomoćnom objektu crkve u Ćeli polumjesec i zvijezda i poruka “Pederi četnici pušite k…c”. U istom selu lokalni imam Republike Srpske na školskoj svečanosti ne ustaje na himnu Republike Srpske.
Ovogodišnja svečana akademija u povodu 16. maja, Dana grada Prijedora, bila je posvećena 75. godišnjici prvog oslobođenja Prijedora u Drugom svjetskom ratu i 25. godišnjici osnivanja Republike Srpske. Govori se o stradanju srpskih boraca iz Prijedora od 1992. do 1995. godine na brojnim ratištima, a ni riječi o tome da je eto baš u ovom gradu možda još neki narod stradao.
Poslije akademije Srbi Bošnjacima govore da ih je sramota tuđe sramote. Jedan kaže kad ovo pogledaš ne znaš da li u Prijedoru ima ikog osim Srba. Autora akademije pitam kakvo je ono srbovanje? Kakvo srbovanje, meni lijepe da sam komunista? Pa je li ti neko tražio baš onako da uradiš akademiju? Nije, ali išlo je na odobravanje i nije bilo zamjerki. Pa, šta ti bi? Pa i mene federalni mediji zovu četnikom, a ja sam iz svoje kuće u Sarajevu istjeran.
Pored Prijedora, OEBS je u BiH nevladine koalicije za borbu protiv incidenata i krivičnih djela proisteklih iz mržnje i predrasuda inicirao u još 30 lokalnih zajednica, kao i na nivou BiH. U Prijedoru je tu aktivnost uveo i u institucije lokalne samouprave – najprije u Forum za bezbjednost zajednice, a potom i u Skupštinu grada koja je donijela odgovarajući akcioni plan.
Prema podacima OEBS-a, u ovoj godini od 109 incidenata u BiH počinjenih iz mržnje. U Prijedoru su zabilježena dva.
Ozbiljan posao na rušenju predrasuda već godinama u Prijedoru, Oštroj Luci i Sanskom Mostu radi Nansen dijalog centar, i to tamo gdje je najpotrebnije – u školama. U školi, u kojoj sam našla svoj prvi posao u struci, tek diplomirala, puna entuzijazma, zadržala sam se samo tri sedmice i od te 2001. godine do danas nikad se više u učionicu vratila nisam.
Prijavila sam se na konkurs za nastavnika njemačkog jezika u osnovnoj školi u Trnopolju za njeno tada područno odjeljenja u Kozarcu. Tadašnja direktorica mi je tek pošto sam zatražila raskid ugovora o radu rekla da me ne bi ni primila da se za to mjesto javio neko od Bošnjaka. I da je djevojka iz Banjaluke, koja je predavala istoriju i geografiju, otkaz još prije mene dala jer više nije mogla slušati zbornicu kad ja nisam tu.
Ime Ajša otac joj je dao po svojoj prvoj djevojci, a prezivala se, neprozirno, Supać. Zbornica joj je pripisivala da jeste ono što nije i uvlačila je u planove kako se riješiti mene, jedine nebošnjakinje. Jer ne mogu ja u Kozarcu raditi, a fakultet završila u Beogradu /a jedina sam u zbornici fakultetski obrazovana/. Ne mogu ja u Kozarcu raditi, a govoriti ekavski /nisam ni onih sedam godina koliko sam živjela u Beogradu, ni prije, ni kasnije/. Ne mogu ja raditi u Kozarcu, a pisati ćirilicu /njemački, je l’?/. Djeca dobra, ja plačem, ona me tješe…ne ostavlja ih mi se…. Umjesto Ajše, dolazi Daliborka. Na vratima nalazi poruku da neće Srpkinja djeci im predavati, a iza vrata prazna učionica. Saziva se opšti roditeljski da se vidi kako riješiti problem, jer sad više nije jedna nego dvije nebošnjakinje. Nastava se tada organizovala u prostorijama mjesne zajednice, dolaze roditelji, nane, dide…Jedna me nana pita gdje je sastanak, vodim je gdje treba, sine, veli, nek’ ih uči bilo ko, samo nek’ je naš… Danas je sve potpuno drugačije jer zbornica se promijenila. Pitajte nastavnike muzičkog i fizičkog, Nebojšu i Vladu.
