Pitanje zaštite okoliša i izgradnje malih hidroelektrana je sve više u fokusu javnosti u Bosni i Hercegovini. Aktivisti istrajno rade na tome da se zabrani gradnja malih hidroelektrana, jer postoje adekvatnija i ekološki prihvatljivija rješenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. O ekološkim i pravnim posljedicama ovog neodgovornog ponašanja, pričale smo sa članicama Udruženja “Aarhus centra” Eminom Veljović izvršnom direktroricom, Ninom Kreševljaković, pravnom savjetnicom i Sunčicom Kovačević, projektnom asistenticom “Aarhus centru”.
Čime se bavi Vaše udruženje?
Emina: Aarhus Centar Sarajevo podržava i promovira primjenu Aarhuske konvencije na području Grada Sarajevo i indirektno na području BiH. Udruženje je primarno usmjereno na zaštitu okoliša Bosne i Hercegovina, te kao što sam navela, promovisanje implementacije Arhuske konvencije.
Možete li nam reći nešto više o Arhuskoj konvenciji za ljude koji ne znaju mnogo o tome?
Emina: Arhuska konvencija u suštini predstavlja jedan od najvažnijih internacionalnih, pravnih mehanizama iz kojih građani mogu ostvariti svoja prava iz oblasti zaštite okoliša.
Sastoji se iz tri stuba. Prvi stub je pristup okolišnim informacijama. Mogućnost učešća u okolišnim odlukama je drugi stub. Pristup pravdi, ukoliko prva dva stuba nisu ispoštovana na adekvatan način, odnosno ako građani nisu imali pristup informacijama te nisu učestvovali u donošenju okolišnih odluka.
Koliko dugo već Vaše udruženje djeluje?
Emina: Uduženje je osnovano 2012. godine uz pomoć OSCE misije u Bosni i Hercegovini, a godinu dana kasnije je formirano kao neovisno, nevladino udruženje.
Koliko često razgovarate sa ljudima koji se pokušavaju boriti za očuvanje okoliša, da li se unutar okolišnog prava može govoriti o prioritetima zaštite?
Emina: Uvijek nastojimo komunicirati sa građanima u njihovim lokalnim zajednicama te sami osmotriti problem, što nam u biti kasnije pomaže u prikupljanju informacija i pravnih ideja i rješenja na koji način konkretno djelovati u određenom slučaju. U sklopu projekta EKO BIH i EKO HUB bili smo u prilici komunicirati sa lokalnim aktivistima koji u biti predstavljaju prve pokretače tj. osobe koje prve skrenu pažnju na određeni okolišni problem.
Što se tiče okoliša, ono predstalja u biti primarni fokus, odnosno na neki način predstavlja fokus svih prava iz različitih aspekata tj. na koji način ljudi mogu iskazati svoje mišljenje i ostvariti svoje pravo. Baš kao i Arhuska konvencija koja se u biti sastoji od različitih pravnih mehanizama, odnosno ljudskih prava a tiču se okoliša. Okolišno pravo se u suštini ne može radvojiti jer se prožima kroz sva ostala ljudska prava.
Koliko je važno da se okoliš zaštiti ustavom i da li je i kako to pravo uopće prepoznato ustavom?
Emina: U ostalim državama u svijetu, okolišna problematika se upravo posmatra sa nivoa cjelokupne države, ali sa obzirom da je naša država vrlo specifična, okolišno pravo je spušteno na niži nivo entiteta. U Ustavu Bosne i Hercegovine, naročito u aneksima i amandmanima jasno stoji da međunarodne konvencije kao što je Arhuska konvencija imaju primat nad lokalnim zakonima.
Međutim, ono što se dešava u praksi pogotovo kada se koristi treći stub Arhuske konvencije, pristup pravdi, sudije se moraju podsjetiti na te međunarodne konvencije te čak i edukovati te detaljno obrazložiti zašto sud treba dati primat međunarodnoj konvenciji u odnosu na lokalne zakone.
Nažalost, nema državne koordinacije za okolišni sektor.
Kakva su Vaša iskustva sa pravosudnim sistemom?
Emina: Velika je odgovornost na pravosudnom sistemu i trebaju ozbiljnije shvatati ovakve predmete. Pravosudni sistem je pretrpan i nije dovoljno uređen. Primjer: Kantonalni sud u Sarajevu je poznat po vrlo sporim presudama na koje se čeka i po par godina. Konkretno, za okolišni predmet i do pet godina, a svi smo svjesni koliko je uregnetno djelovati u ovakvim slučajevima.
Imali smo priliku komunicirati sa jednim od kantonalnih sudija koji nam je pokazao spise različitih predmeta i rekao kada završim sa predmetima iz radnih odnosa iz 2015. godine može doći na red da razmatram te vaše male okolišne slučajeve. Problem je neuređenost našeg sistema npr. u Njemačkoj postoje posebni sudovi koji razmatraju samo specifične predmete koji se bave okolišnom tematikom. Nadalje, okolišno pravo nije u dovoljnoj mjeri promovisano na univerzitetima, odnosno ne izučava se dovoljno. U sklopu aktivnosti našeg udruženja, pokušavamo edukovati studente odnosno buduće pravnike i sudije da malo više prepoznaju ovu problematiku što se tiče zaštite okoliša.
Emina Veljović,izvršna direktorica Aarhus centra
Koliko je važna borba unuar pravosuđa, a koliko borba aktivista na terenu?
Emina: Kada sa aktivistima organizujemo neku akciju na lokalitetu i pokušamo spriječiti investitora i odgoditi njihove aktivnosti, pogotovo ako znamo iz dokumentacije da nije regularna, onda kreće prava borba, a to je ta pravna. Bez pravne borbe je sve uzaludno sve dok investitor ima dozvole, on će raditi. Ukoliko građevinske, okolinske, urbanistične dozvole pred institucijama ne izazovete sa pravne strane i ne dovedete u pitanje njihovu validnost vi se zapravo ne borite nego samo na javan način demantujete taj čitav proces. Vrlo je ključno imati kombinovani pristup sa aktivistima u rješavanju problema te ne izostavljati ni pravne ni aktivistične elemente. Dok aktivisti izlaze na terene i momentalno zaustavljaju radnje ulaska i uništavanja rijeka, mi se sa druge strane trudimo na sudovima dokazati da to što rade nije u skladu sa zakonom.
Koliko je realno da se zabrani izgradnja malih hidroelektrana i da li se potpuna zabrana gradnje malih hidroelektrana ugrožava prava investora?
Emina: Sudije donose odluke u skladu sa zakonom, a svaki zakon je napravljen tako da predstavlja neki balans između privatnih prava i općeg dobra. Svaki zakon je u biti baziran na ta dva osnovna principa balansa zato i postoji simbolična vaga koja predstavlja simbol stavljanja u jednaku poziciju. Sa jedne strane pravo pojedinca, a sa druge strane pravo cjelokupnog društva.U procesu izgradnje malih hidroelektrana na toj vagi sa jedne strane imamo investitora i njegova prava npr. pravo da ostvari sav svoj potencijal putem ulaganja novca, npr. izgradnjom nekog objekta gdje će on dobiti određenu ekonomsku naknadu, a sa druge strane imamo prava pojedinaca na zdrav život, pravo na pristup vodi, pravo na turizam cjelokupne zajednice, pravo na zaštitu rijeke i cijele flore i faune, zatim pravo budućih generacija koje tek dolaze i koje žele da žive od te rijeke. U ovom primjeru se očituje taj disbalans što se tiče hidroelektrana, a trebao bi biti balans. Kada se gradi hidroekektrana, da li postoji neka kompenzacija za zajednicu, da li postoji dugoročno dobro, da li će se otvoriti nova radna mjesta, da li će dobiti jeftiniju električnu energiju, da li će se promovisati neko opće dobro,nemaju ništa od tog. Vidite da tu postoji ozbiljan disbalans, a da ne postoje rješenja tog disbalansa. Primjera radi,zna se desiti u okolinskom obrazloženju stoji da će se ispoštovati određene mjere zaštite, sanacije itd., a mi odemo na lokaciju i vidimo da te mjere sanacije i zaštite ili su minimalne ili ih uopšte nema. Nameće nam se odgovor čija su prava tu zaštićena, a čija su ugrožena i da li je taj disbalans u skladu sa općim dobrom i da li je u duhu principa pravde i demokratije.
Kada govorimo o pravu na pristup informacijama, da li su ljudi uopšte informisani i na koji način?
Emina: Ne možete biti uključeni u okolinske procese i odluke ako nemate informacije šta se tu dešava. U Arhuskoj konvenciji stoji da mora postojati adekvatan pristup informacijama. Informacije se mogu na različiti način interpretirati što se dešava u našem lokalnom zakonodavstvu gdje stoji sada da je dovoljno objaviti na internet stranici ministarstva loklanih općina i još ako su npr. neke javne rasprave objaviti u javnim sistemima informisanja tipa u lokalnim novinama itd. Iako to djeluje na jedan način adekvatno, ako posmatrate mjesnu zajednicu da je dovoljno informisana, da li ima pristup internet stranici, da li su uopšte informisani o ekonomskim problemima, onda se gubi ta poveznica sa pristupom informacijama i obično građani kasno saznaju da se dešavaju neke promjene i onda na kraju kad dodje do faze izgradnje krenu sa protestima i molbom za pravnu pomoć. Sa jedne strane da, naš zakon se mora unaprijediti i posmatrati svaku zajednicu šta je njima adekvatno da pristupe određenim informacijama, a sa druge strane, ako ljudi smatraju da žive u demokratskoj državi nije dovoljno samo glasati svake četiri godine i smatrati da su svi problemi riješeni i da će biti neka osoba koja će razmišljati za njih i odlučivati nego su građani ti vladari, oni su ti koji moraju tražiti informacije, edukovati se, pratiti šta se dešava u njihovim zajednicama i nametati standarde, a ne čekati da neko njima nameće standarde jer građani moraju shvatiti da su oni u biti vladari te države, a ne obrnuto. Ono što ljudi zaboravalju u našoj državi jeste da oni moraju tražiti informacije i biti upućeni.
Zašto moramo sačuvati naš okoliš?
Emina: Postoji jedna izjava odnosno predviđanje indijanskog plemena Kri u Kanadi koje kaže: „Kada se posjeku sve šume, kada se izlove sve ribe i kad se zagadi sav zrak, tek tada će ljudi shvatiti da se novac ne može jesti”
Nina Kreševljaković, Pravna savjetnica Aarhus centra
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
Nina: Jako užurban i zatrpan poslom počevši od pisanja raznih pravnih podnesaka kao što su, pristup informacijama, žalbi, tužbi, komunikacije sa aktivistima koji se na terenu bore za svoju riječ i mnogi drugi poslovi.
Koliko se često pišu tužbe i žalbe, zahtjevi za pristup informacijama?
Nina: Budući da sam ja u ovom sektoru već osam godina, od samog početka borbe protiv izgradnje mini hidroelektrana pa do današnjeg dana, mogu reći da je svijest građana na daleko većem nivou nego što je to bilo 2012. godine, tada sam radila na jednom do dva slučaja dok danas radim na minimalno deset slučajeva. Zašto? Zato što ljudi prije deset godina nisu ni bili upoznati sa tim šta znači uopšte mala hidroelektrana, jer se to njima predstavljalo nešto kao vodenica, nešto što neće ugroziti rijetku, odnosno floru i faunu, a naročito da neće uticati na kvalitetu njihovog života tako da su oni to prihvatali kad su se donosili prostorni planovi i kad su se ucrtavale te male hidroelektrane. Kad su se donosile ekološke građevinske dozvole oni su to prihvatali iz neznanja. Pošto su se u međuvremenu u ovih deset godina počele graditi male hidroelektrane, ljudi su imali priliku da vide šta one zapravo znače. Vidjeli su da potpuno rijeka nestane, da se ucijevi, da ribe ostanu bez vode mrtve u koritu, kao zmije i druge životinje. I sami ljudi ostaju bez vode, koju su koristili i za piće i za navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta, za napoj stoke itd. Danas je svijest građana na daleko većem nivou i apsolutno ne dozvoljavaju u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine da se grade male hidroelektrane, jer ja zaista radim sa širokom lepezom ljudi odnosto aktivista iz svih dijelova naše zemlje.
Šta je zajednički elemet te borbe?
Nina: Zajednički element je taj da ljudi ne daju svoju rijeku, žele da njihova rijeka slobodno teče, a ne da je ugrožena od strane nekog investitora, prije svega iz razloga što samo investitor u ovoj situaciji ima korist. Ljudi nemaju nikakvu korist, država ima minimalnu korist. U cijeloj državi je planirano da se izgradi na 244 ( dvije stotine četrdeset četiri) rijeke koje imamo, 400 ( četiri stotine) malih hidroelektrana i ukupan udio struje koje bismo dobili od tih 400 hidroelektrana je oko 3%. Pri tome, poznato je da Bosna i Hercegovina ima sasvim dovoljno struje i da istu izvozimo. Sada imamo problem, otkako se Aluminij Mostar ugasio da imamo i višak električne energije tako da nam zaista nije potrebna struja od malih hidroelektrana pa se onda postavlja pitanje, zašto se one grade? Grade se zato što je tu veliki interes investitora koji dobijaju subvencije, vrlo male koncesione naknade plaćaju lokalnim zajednicama tako da je njima to čisti profit.
Šta se može uraditi kada govorimo o pravnoj borbi? Da li se trebaju povećati naknade koje investitori plaćaju ili se treba u potpunosti zabraniti građenje malih hidroelektrana?
Nina: Mi smo apsolutno stava da je potrebna potpuna zabrana izgradnje malih hidroelektrana bez obzira na visinu koncesionih naknada. Zašto dopustiti da jedna rijeka bude ucijevljena umjesto da razvijamo turizam na toj rijeci. Od tog turizma može se dobiti novac sa ciljem razvitka lokalne zajednice. Ono što bi bilo potrebno mijenjati u zakonu o koncesijama je to da se male hidroelektrane prekriže kao obnovljiv izvor energije odnosno da se za njih apsolutno ne daju nikakve subvencije.
Da li ste uključeni u procese izmjene zakona o koncesijama?
Nina: Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je 23. juna je donio zaključak kojim se proglašava moratorij na prozivodnju svih malih hidroelektrana i zadužuje se Vlada Federacije da promijeni kompletan zakonodavan okvir koji se tiče ove tematike tako da Vlada je proslijedila taj zaključak i Federalnom ministarstvu industrije energetike koje sad ima obavezu da prilagodi i izmijeni zakonodavstvo, između ostalog tu spada i zakon o koncesijama. Ministarstvo industrije, energetike, rudarstva nas je izvijestilo da je već počelo sa određenim izmjenama zakona koji će ići na javne rasprave gdje će svi građani moći da participiraju i da učestvuju u samom procesu donošenja tih zakona.
Da li je taj zaključak otišao i prema Federalnom Ministarstvu okoliša budući da su oni isto tako neizostavan dio ove priče?
Nina: Taj zaključak je bilo nužno da ode Federalnom Ministarstvu okoliša i turizma iako su nam rekli kako nisu oficijelnim putem zaprimili zaključak ,ali su oni već počeli raditi na izmjenama i dopunama pravilnika o izdavanju ekoloških dozvola koji je vrlo važan aspekt i cijeloj ovoj priči tako da će i taj pravilnik ići na javnu raspravu.
Da li je bolje da se stručna javnost uključuju u procese u pripremanja dokumenata tj. da budu savjetodavno tijelo od početka samog procesa ili je bolje da se uključe poslije, dakle, tokom javne rasprave? Kako komentarišete pravo na pristup informacijama u kontekstu ova dva procesa?
Nina: Ja sam stava da se treba strogo držati onoga što je propisano Arhuskom konvencijom čija je potpisnica i naša država i mora je poštovati, a propisano je da se javnost mora upućivati u donošenje odluka u najranijoj fazi tj. kad su te odluke u samom začetku, u nacrtima i prijedlozima. Kad se odluka finalizira i kad se ostavlja malo mogućnosti za dorade, onda je kasno. Građane treba uključivati u najranijoj fazi, ali sa druge strane, ne smatram da je dobro da javnost bude u samim radnim grupama pri izradi tih zakona i podzakonskih akata jer kad dođe do javne rasprave onda javni organ vlasti može reći zašto se bunite, jer sami ste učestvovali u izradi ovog zakona. Javni organ vlasti treba uraditi svoj dio posla, da u ranim fazama donošenja odluka uključi javnost u proces javnih rasprava gdje se podrazumijeva da građani mogu i usmeno da izlože svoje komentare, ali isto tako da i pismeno dostave svoje komentare na zakon ili bilo koju drugu odluku i nakon toga javni organ vlasti ima obavezu da objavi izvještaj o razmatranim komentarima i komentare koji nisu usvojeni mora argumentovano obrazložiti zašto nisu. Međutim to se kod nas nažalost ne dešava nego svi ti komentari javnosti vjerovatno završe u ladicama, a javni organ vlasti donosi odluku onako kako je zacrtao bez javnosti.
Da li mislite da će zbog medijskog interesovanja za ovu temu javni organi ovaj put potruditi da uvaže mišljenje Vas i građana?
Nina: Kompletna Federacija je iskazala želju da se sa ovim prestane, da se prestanu graditi male hidroelektrane, to su jasno iskazali u Predstavničkom domu u Parlamentu, više stranaka je u pitanju. SDA je dala prijedlog ovakvog zaključka a DF je sa ostalim strankama podržao prijedog. Mi smo također išli na sastanke i sa SDPom, SBBom i drugim političkim partijama i sve su istog stava, znači da treba zaustaviti gradnju malih hidroelektrana. Mislim da ovo ide u pozitivnom pravcu i da će konačno komentari javnosti biti uvaženi, a možda se čak i desi da prijedlozi zakona i podzakonskih akata koji budu dolazili od strane javnih organa vlasti budu dovoljno kvalitetni a možda javnost neće imati šta ni komentarisati.
Da li postoji neka razlika unutar ovog polja borbe za rijeke u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj?
Nina: Definitivno se ova problematika treba rješavati na državnom nivou i toga su svjesni i u RS-u i zbog toga su ispred SNSD-a i predložili zaključak koji je gotovo identičan zaključku iz Federacije i prema zadnjim informacijama sa kojim raspolažemo, ponovo će ići zaključak u nešto izmjenjenom obliku na nekoj od narednih sjednica. Moram spomenuti da su vlasti u RS-u isto svjesne štetnosti malih hidroelektrana. Imala sam nedavno priliku da u okviru projekta „Opština bez brana“ idem na sastanke u opštini Rogatica, opštini Sokolac i Istočno Novo Sarajevo gdje smo upravo razgovarali o štetnosti malih hidroelektrana i načelnici tih opština su apsolutno protivnici, čak je opština Sokolac potpisala deklaraciju kao i Istočno Sarajevo, dok opština Rogatica želi organizovati javnu raspravu tim povodom jer ne žele samoincijativno da potpišu deklaraciju nego žele svoje građane da pitaju šta misle o tome pa će onda istu i potpisati. U RS-u je svijest ista kao i u Federaciji i na strani građana i na strani vlasti što je odlično samo je sad stvar političke volje u Parlamentu da ovaj zaključak prođe.
Šta je tebi najveće inspiracija u ovoj borbi?
Nina: Ljepota naše zemlje. Želim da ostane ovakva kakva jeste. Ne želim da živimo u zemlji koja neće imati rijeka, koja će imati uništene šume, zagađen zrak, a kako smo krenuli, idemo ka tom putu. Ja to prosto ne želim i mislim da se svi trebamo ujediniti u ovoj borbi i da ćemo uspjeti.
Sunčica Kovačević, Studentica treće godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu
Projektna asistentica na projektu „Misli o prirodi“ u udruženju Aarhuskog centra
Koliko ti je važno da u toku studija imaš priliku da na jedan praktičan upoznaješ bosanskohercegovački pravni sistem?
Sunčica: Mislim da je to bilo ključno u mom obrazovanju, zato što do prije održavanja ekološke pravne klinike koju je organizovao Aarhus centar nikad nisam imala priliku da napišem tužbu, da napišem žalbu, zahtjev za pristup informacijama što je zapravo samo znak u kakvom stanju se nalazi naš obrazovni sistem i koliko kaskamo za nekim standardima koje postoje u drugim državama. Nakon što sam obavila volontiranje, u Aarhus centru sam postala projektni asistent i zapravo mi je ovo iskustvo dalo mogućnost da primjenim svoje teorijsko znanje na praktičnom nivou što je svakako pohvala Aarhus centru zato što su za razliku od drugih organa koji su uniformisani,spremni za nove stvari.
Da li planiraš da se nastaviš baviti ovom oblašću, zaštitom okoliša? Zašto je važno da pravno zaštitimo prirodu?
Sunčica: Ja sam Aarhus centar tražila i prije nego što su oni mene našli, ja sam maštala o ekonomskoj pravnoj klinici jer sam veliki ljubitelj prirode. Zasigurno se vidim u ovoj oblasti zbog nekih afiniteta koje imam, a naročito zbog moje svjesti da je ova priroda nešto najljepše što naša država ima i zaista mislim da je ključno da sada radimo da je zaštitimo budući da smo svjesni činjenice da nam je već zrak zagađen, tako da je potrebno da se aktiviramo na svim poljima.
