Posao ili kazna?

|

Blog | Socijalna politika

Nesrećom, ili srećom, nezaposlena sam. Snalazim se kako znam. Što vele, sam svoj gazda. Imam mnogo prijatelja koji su zaposleni i nešto im ni ne zavidim. Kad vidim njihove umorne face, izmoždena tijela, potrošene živce i pogrbljena ramena, čak mi ih dođe i žao. Slušam kako mi kukaju i nerijetko uzviknu: Ja sam jebeni rob! Rob? Zar je to moguće u modernom društvu i u naprednoj BIH??

Bacila sam se u razmišljanje po staroj dosadnoj navici. Kako pomoći tim jadnicima? Kako zaraditi za hljeba i ne biti uništen, osakaćen, ispran, ubijen? Kakve su to firme, državne ili privatne, koje iz svoje utrobe ispljunu napola zgaženo ljudsko biće?

Moj prijatelj radi u fabrici namještaja. Iznad njegove pognute radne glave su mu par šefova koji ne da su debili, već su toliki debili da se ne možeš ni smijati njihovom neznanju. Kako je moguće da nepismeni i nesposobni ljudi budu šefovi nekome? Da li je to dobro za firmu? Firma u kojoj svi daju masovno otkaze jer žele spasiti malo zdravog razuma, iako se nema i treba za hljeba!

Šta je jače? Zadovoljiti glad ili ne izgubiti živce? Ko nam sistematski uništava zdravlje da bi zgrnuo što više novca?

Ako je nekom radno vrijeme do 15h, kako to da se vrlo često ostaje do 17h ili 19h, a mora se opet ustati u pola 6h i tako iz dana u dan, kao robot, kao rob bez duše i tijela, ideš i vraćaš se da nekom strpaš što više parica u džep? Kako to da niko ne poludi i uzme mitraljez i poravna sve od početka do kraja? Jbt, šta će mi život kojeg nemam? Ljuštura sam koja ide i gine, gine da zaradim nešto što mi služi da platim račune i napunim frižider. Osnovne aktivnosti: jedem, spavam, serem, radim…

Još mi nad glavom tuka neka koja uvijek sumLJa da radim dobro posao, koja ne zna napraviti organizaciju rada pa vječno pati svoje podređene i još se istresa na njima što posao nije dobro obavljen. Pod hitno bar da se uvede besplatna terapija za najkritičnije u svakoj firmi. Ubijate ljude!

Da ne spominjem pojavu koja je mene često kačila u životu. Samelješ se od posla, od rada, da bi zaradio štogod i osjećao se bar 5 dana u mjesecu kao ljudsko biće, a ono to crkavice nikad dobiti. Kasni plata, sačekajte, kriza je, bilo se na godišnjem, nema se, nije sve u parama itd. SVE mi je u parama i daj pare ’vamo koje sam zaradila, a na sebi šparajte usrane seronje dok se neđe brčkate u plićaku i pijete Sex on the beach!!!

Tako mi pilići, kad uhvatimo vremena za pogledati dnevnik onako umorni od robovanja po cijeli dan, vidimo kako naši političari divno žive, žderu, kupuju službena vozila, grade sebi zdanja, putuju službeno, vozaju se heliHopterima, pjevaju pod šatorima… ŽIVE! Žive zahvaljujući nama malim slugama, otiračima, glasačkim listićima, nebitnicima koji smo na ovoj zemlji da bi oni svoje guzice uvalili u blagostanje koje im mi plaćamo. I neka! Kad već plaćamo, da platimo kako treba!

Žao mi ljudi! Žao mi mladih ljudi koji su već stari i istrošeni. Žao mi što nismo vidjeli svijeta, kao što i trebamo od plodova našeg rada! Žao mi što je toliko sposobnih i pametnih koji ne mogu doći do posla od nesposobnih dupelizaca.

Žao mi što živim u društvu u kojem se poštuje samo LICIMUR koji zna dobro da se ulizuje, a ne osoba vrijedna poštovanja. I tako dugo žalim, da mi je dosadilo i žaliti. Tako je kako je i planeta neće prestati da se okreće zbog toliko nepravde na njenoj površini, a ljudi će i dalje robovati, iako nisu vezani lancima! Pitam se zašto jer brojno smo jači od njih, fakat!

Komentari