Pozdrav, nepoznati građanine ove zemlje.
Tvoje ime, prezime, dob, nacionalnost i religijsku opredijeljenost ne poznajem. Možda će tebi ovo zvučati kao iznenađenje, ali apsolutno nijedno od ovih obilježja me ne interesuje, niti bih gledao na tebe drugačije zbog ijednog od njih.
Jedne noći sam se osvrnuo i spazio natpis na spomeniku antifašizmu na Bulevaru. Napisan u tami noći, u kasnim satima, natpis je ogledalo srama našeg društva i naše države. Nažalost, natpis nije samo neka tvoja bezazlena ludorija, pijana zezancija ili čisto isprobavanje spreja. Ne!
Te sramne riječi se nalaze na čelu svakog od nas već 20 godina, čime smo označeni i osuđeni na propast. Pogledajmo se u to ogledalo, vidjećemo ga na čelu. Već 20 godina hodamo dignutog nosa, i ne pričamo jedan s drugim. Natpis stoji, mi hodamo pravo, i sve što nije ,,naše” pljunemo, sasječemo u korijenu i bacimo na stranu.
Na čelu nam piše, a pogled govori:,,Ja sam taj i taj, šta je, imaš li problem s tim?” A zašto? Zato što zadovoljava našu sujetu zbog povrijeđenog ponosa, zbog zločina pojedinaca ili sukoba koji su vodili naši preci? Ne znam ni sam, šta si mislio reći pod rječju ,,fašizam”, ali novost za tebe dolazi.
Fašizam nije samo naziv za ono što se desilo u Italiji i Njemačkoj prije 70 godina, naziv za državno uređenje tadašnje NDH ili za logore po Evropi i najstrašnije zločine u ljudskoj historiji. Fašizam je naziv za ono što se desilo i devedesetih i što imamo sada. Razdvojeni se skupljamo u etničke krugove, dobacujemo jedni na druge iz njih, a osa tih krugova je upravo ,,nacionalni ponos”.
A kakav nacionalni ponos mogu imati narodi Bosne i Hercegovine, dragi sagovorniče? Reci mi, i povjerovaću ti, složiću se s tobom, ali ja znam da ne možeš.
Kakav nacionalni ponos možemo imati mi, koji se ponašamo kao žigosane mase koje se bore i svađaju jedni s drugim, dok u najvišim redovima sjede naše vođe i nadgledaju s osmijehom i zadovoljstvom. Iz natrpanih džepova sijaju se novčanice, novčanice tih istih žigosanih masa. Oni koji su se umorili od borbe i svađe, očajno bježe iz borbenog polja, jer im ljudi iz zadnjih redova ne dozvoljavaju nigdje drugo. Oni pune džepove, dok se ja i ti bjesomučno svađamo i borimo jedan s drugim, i dok tlo pod našim nogama propada.
Dok ti ispisuješ kojekakve natpise, hiljade tvojih vršnjaka već napušta to bojno polje koje se naziva Bosna i Hercegovina. E vidiš, i to je fašizam!
Dva entiteta, tri predsjednika, 10 kantona, 14 vlada, 183 ministarstva, 85 političkih partija, 50 boračka udruženja, 13 sindikata, dvije policije, tri akademija nauka, tri penziona fonda, tri obrazovna sistema, tri elektroprivrede, 550.000 nezaposlenih, 630.000 penzionera, 450.000 raseljenih, 75 posto siromašnih, 65.000 državnih uposlenika… Sve radi nečijeg ,,nacionanog ponosa’’. E vidiš, i to ti je fašizam!
