Postoje trenuci kada tišina postane glasnija od bilo koje riječi. To je ona tišina nakon poslane biografije, kada danima nema odgovora. Ona tišina nakon razgovora za posao, kada rečenica „Javit ćemo vam se“ ostane bez nastavka. Za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, ta tišina nije izuzetak već pravilo.
Piše: Adis Kriko: Foto: Pixabay
Svako ko je ikada tražio posao zna koliko odbijenica može biti bolna, ali zamislite da se odbijenica ne temelji na vašem znanju ili iskustvu, nego na predrasudi. Zamislite da niste ni dobili šansu da pokažete šta znate, jer je neko unaprijed odlučio da „ne biste mogli“. Upravo to svakodnevno doživljavaju osobe s invaliditetom na tržištu rada.
Život u procentima koji bole
U BiH, stopa nezaposlenosti osoba s invaliditetom prelazi 80%. Iza ovog broja kriju se mladi ljudi s diplomama, radnici s iskustvom, žene i muškarci čije su karijere stale prije nego što su počele. Brojke su hladne, ali stvarnost je užarena od čekanja, frustracija i razočarenja. U društvu koje se hvali zakonima i kvotama, činjenica da ogromna većina osoba s invaliditetom nikada ne dobije priliku da radi pokazuje koliko je raskorak između propisa i stvarnog života.
Zakoni u ladicama, vrata zatvorena
Na papiru, sve izgleda obećavajuće: postoje fondovi, kvote i subvencije. Na terenu slika je, ipak, veoma drugačija. Poslodavci često radije biraju da plate kaznu ili da kvote ignorišu, već da angažuju osobu s invaliditetom. Kontrole su rijetke, sankcije gotovo nepostojeće, a zakonske odredbe ostaju mrtvo slovo na papiru. Na kraju, rezultat je isti, osoba s invaliditetom i dalje ostaje bez posla, a sistem takvim osobama šalje jasnu poruku da nisu prioritet.
Diskriminacija u rukavicama
Diskriminacija nije uvijek gruba i otvorena. Često dolazi umotana u osmijeh i prazne fraze. „Divna vam je biografija, ali trenutno nemamo kapacitete.“ „Nazvat ćemo vas.“ „Vaše vještine su sjajne, ali nismo sigurni kako bi se kolektiv prilagodio.“
To su rečenice koje ne vrijeđaju glasno, ali grizu tiho. Oduzimaju priliku, ali i samopouzdanje. Jer nakon što se dovoljno puta ponove, počinje se rađati opasno pitanje: „Možda problem nisam ja, nego moje postojanje?“
Barijere koje nisu samo stepenice
Kada govorimo o barijerama, prva slika je često stepenica pred ulazom, ali prepreke su daleko šire (zgrade bez rampi i liftova, kancelarije bez pristupačnih toaleta, digitalne platforme koje ne prepoznaju čitače ekrana, konkursi neprilagođeni gluhonijemim osobama). U eri digitalizacije, mnogi konkursi su već zatvoreni u startu za one kojima tehnologija nije prilagođena. Tako fizička nepristupačnost dobija svoju modernu verziju, digitalnu diskriminaciju.
Tišina koja boli dublje od riječi
Nezaposlenost osoba s invaliditetom nije samo pitanje ekonomske sigurnosti. Ona je psihološki teret, rana koja se stalno otvara. Svaka nova odbijenica produbljuje osjećaj da društvo ne želi da ih vidi. To nije samo manjak plate. To je manjak svrhe. Manjak društvene uloge. Manjak mogućnosti da se doprinese zajednici. Kada se godinama ponavlja, to postaje ne samo individualna tragedija, već i kolektivni neuspjeh.
Šta bi promijenilo tišinu u glas
Rješenja postoje. Nisu ni nepoznata ni nedostižna. Kada poslodavci prihvate da prilagodba radnog mjesta ne znači „velike troškove“, nego jednostavne mjere poput fleksibilnog radnog vremena ili asistencije na poslu, barijere se ruše. Kada država ne samo propiše kvote, nego ih i provede, vrata se otvaraju. Kada škole i programi obuke uključe osobe s invaliditetom i pripreme ih za tržište, šanse rastu. Međutim najvažnije, kada društvo prestane gledati osobe s invaliditetom kao teret, a počne ih posmatrati kao resurs, tada se stvaraju istinske promjene.
Ne radi se o milostinji, nego o pravu
Zapošljavanje osoba s invaliditetom ne smije biti tretirano kao humanitarna gesta ili PR projekt. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Društvo koje ih drži na marginama ne može govoriti o pravednosti, jer pravda se ne mjeri brojem zakona u ladicama. Ona se mjeri time ko ima priliku da radi, da živi dostojanstveno i da bude viđen. Sve dok osobe s invaliditetom ostaju nevidljive na tržištu rada, BiH ostaje društvo koje gubi, ne samo njih, nego i sebe.
Izvori:
- Izvještaj o stanju uključenosti OSI u procese zapošljavanja (People in Need i partneri, 2021).
- Preporuke za zapošljavanje OSI u BiH i CG (Caritas BiH, POWER projekat, 2020).
- „Zapošljavanje OSI: Najvažnije je dati nam priliku“ (Diskriminacija.ba, 2015).
