Drugi svjetski rat u očima jednog osnovnoškolca
Drugi svjetski rat je dio historije koji me je zaintrigirao još u mojoj sedmoj godini kada sam igrao video-igrice i gledao jugoslovenske ratne filmove. Partizani su mi postali heroji sa svojim karakterističnim kapama, uniformama, ali i slavnim jurišima u kojima ,,kose“ okupatore i izdajnike uzvikujući ,,Hura!“. Zahvaljujući filmovima, stvorio sam si uobičajenu sliku o ovom ratu: bili su naši partizani, fini Amerikanci, Englezi i Rusi i bile su Švabe, Talijani, ustaše, četnici i svi ostali zločesti. Oni su nas okupirali, samo su oni ubijali i pljačkali, samo su oni radili loše stvari. To je bio crni dio. Partizani su nas ujedinili i zajedničkim snagama smo izbacili izdajnike i fašiste. Oni su bijeli dio.
Njemačka ratna krivica
Bez sumnje, imperijalistička politika nacističke Njemačke je dovela do početka Drugog svjetskog rata. Pod njenim okriljem, čovječanstvo je ugledalo najstrašnije zločine ikad počinjene u njegovoj historiji. U koncentracionim logorima (gasne komore, prisilni rad, ljudski eksperimenti), poginulo je milione ljudi, Jevreja, političkih neistomišljenika i ostalih nepogodnih tadašnjem nacionalsocijalističkom režimu.
Kraj rata
April 1945, kraj rata u Evropi se nazirao. Nacistička Njemačka je bila okružena. Razmak između istočnog i zapadnog fronta mogao se hodom preći za dan. Bilo je to vrijeme naplate za ratne grozote, počinjene od strane ljudi s kukastim krstovima na rukama. Crvena armija je istočni front donijela u Njemačku s ciljem osvajanja Berlina. S druge strane, sa zapada, približavali su se Saveznici (Amerikanci, Britanci, Francuzi i dr.). Dok su se dvije strane približavale, nacionalsocijalističko vodstvo se hvatalo za sve moguće užadi spasa koje su međutim postajale sve tanje i tanje kako se razmak između frontova sužavao. Tako je Hitler vidio spas u Dvanaestoj armiji Walther-a Wenck-a. Hitno ju je opozvao sa zapadnog bojišta i prebacio je prema Berlinu gdje je trebao napasti sovjetske snage u istočnom dijelu i povezati se s vojskom Theodor Busse-a, još jednog od branioca Berlina. Hitler, usred svog sve lošijeg zdravstvenog stanja i sve veće ogorčenosti na svoje generale, nije u realnosti mogao, iz svog bunkera u Berlinu, sagledati pravo stanje armija na terenu budući da su i sami generali izbjegavali izvještavati ga o tome. Odbio je priznati si da je zaista došao kraj i da je sve njegovo krvavo stvaralašvo nestajalo. Dana 20.4.1945, dvije velike grupe Crvene armije (Ukrajinski i Bjeloruski front), započele su napad na grad označivši time početak jedne kratkotrajne, ali mukotrpne i krvave Bitke za Berlin. Tu će se, ukupno 85 000 vojnika berlinskog garnizona, članova ,,Volkssturma“ (Narodnog udara), policija i ,,Hitlerjugenda“ (Hitlerove mladeži čija je većina bila maloljetna), fanatično suprotstaviti golemom broju sovjetskih snaga od 1,5 miliona vojnika u uličnim borbama u svrhu uzaludnog pokušaja spasa Berlina.
,,Ne radi se više o Berlinu, ne radi se više o Reich-u!“
Tog 23.4.1945, najmlađem četrdesetpetogodinjem generalu, stigla je naredba o ,,spasilačkom napadu“ za okruženi Berlin. Ubrzo je Wenck shvatio da od svojih na papiru 200 000 vojnika, na raspolaganju ima samo njih 55 000 slabo opremljenih lakom artiljerijom i oružjem. Nakon toga je shvatio da se radi o samoubilačkoj misiji i da će sebe i svoje ljude s tim dovesti do potpunog uništenja. Dan poslije, počela je ,,oslobađajuća misija“, međutim u drugoj formi. Većinu naredbi, Wenck je ignorisao riskirajući time pogubljenje. Sada je cilj bio samo osloboditi okružene civile i vojnike. Dana 27.4. 1945, Crvena armija je u potpunosti okružila Berlin čineći tako u potpunosti nemogućim pomoć njemačkim snagama zarobljenim unutar Berlina, šta je i bio cilj napada. Wenck je sljedeće noći obavijestio vrhovni štab o tome. Ni on ni Busse nisu bili u stanju ništa učiniti. Time je ozvaničena suludost ideje o jednom takvom napadu. Jedne prilike je rekao svojim vojnicima: ,,Drugovi, morate još jednom ući. Ne radi se više o Berlinu, ne radi se više o Rajhu (Reich).“ I zaista se nije radilo. Treći Rajh (Reich), koji je nekada imao skoro čitavu Evropu pod svojom vlašću, spao je na veoma uski pojas između dva fronta. Svi zločini, nedaće i agresije vraćale su se i rat je doveden njemačkom narodu. Jedino preostalo za šta se vrijedilo boriti su ljudski životi. Umjesto daljeg napada i bilo kakvih drugih akcija, 1.5.1945, Wenck se spojio sa ostacima Devete armije generala Busse-a koja je od izvornih 200 000 ostala na 40 000 ljudi. Šest dana kasnije, nakon prelaska Elbe, dvojica generala su se predali savezničkim snagama. Broj spašenih vojnika i civila se pretpostavlja na oko 250 000.
Walther Wenck
Poslijeratni život
Ubrzo nakon predaje njegove armije, Walther Wenck je završio u ratnom zarobljeništvu američke vojske. U decembru 1947, bio je pušten. U mnogim dokumentima, nađeni su zapisi kako se ovaj oficir časno i pristojno ophodio prema ratnim zarobljenicima i u vrijeme kada je Njemačka na vrhuncu svoje moći. Novu karijeru je započeo kao industrijalac u proizvodnji industrijskih peći i drugih naprava. Poginuo je 1.5.1982. godine u Austriji u automobilskoj nesreći u svojoj 82. godini.
Zaboravljeni heroj
Nije on jedina historijska ličnost snažno zasjenjena tom crnom stranom gubitnika i njenim zločinima. Čovjek, zaslužan za spas hiljada ljudi, zaslužuje par redaka u lekcijama o Drugom svjetskom ratu kao inspiracija i svjetlo u mraku koji je zahvatio čovječanstvo prije 70 godina. Zašto ove činjenice i ovoliki broj spašenih ljudi nije dovoljan? Zato što je Nijemac, pripadnik gubitničke strane i strane odgovorne za početak rata i kao takav ne zaslužuje ni tih par redaka. Zločini gubitnika poništavaju sve humane geste, a humane geste pobjednika poništavaju sve zločine. To je nepisano pravilo. Čin Walthera Wencka pao je u zaborav. Drugi svjetski rat bio je najdestruktivniji sukob u ljudskoj historiji s najviše ljudskih i materijalnih gubitaka. Još je mnogo ovakvih primjera palo na dno duboko ispod površine historijskih knjiga, dokumentacija, slika¸ filmova itd.
Jesi li poludio, čovječe?
Upravo je ovo bio jedan od komentara jedne osobe iz mog privatnog života kada sam otkrio da želim pisati o jednom njemačkom generalu. Poseban šok je izazvao željezni krst koji je general nosio i koji je inače bio redovno odlikovanje redovne njemačke vojske i nema nikakve veze s nacionalsocijalizmom. Komentar samo dodatno dočarava nezrelost našeg društva pri tumačenju historije i politike. Ne, ovo nije pokušaj samoidealiziranja, ne, ovo nije podrška nacionalsocijalizmu i imperijalističkoj politici tadašnjeg Trećeg Rajha (Reich), ovo je samo podrška boljem tumačenju historije i politike.
