Video nadzor – balansiranje sigurnosti i ljudskih prava

|

Ljudska prava

Rapidnom digitalizacijom, prijetnje i rizici postaju nova normalnost u online, ali i „offline“ svijetu, koje je ponekad nemoguće zaobići. Evolucija tehnologije je donijela beneficije koje olakšavaju svakodnevni život, te omogućavaju da obiđemo svijet u samo par klikova iz dnevne sobe.

No, sve dobivene beneficije imaju svoju cijenu. Povećanjem tehnoloških resursa i potencijala, povećala se i mogućnost za iskorištavanjem istih u svrhe autoritativnih sistema, te većeg nadzora i kontrole društva i grupa. Samim time, priča o etičkom postupanju i digitalnim slobodama i pravima postaje sve realnija. Jedna od takvih tema jeste postupanje sa sistemima video nadzora, njihovih sigurnosnih beneficija, ali i potencijalne opasnosti po slobodu i prava građana/ki unutar društva.Video nadzor postaje masovniji u osamdesetim godinama prošlog vijeka, gdje je primarno bio implementiran kao mjera posmatranja sigurnosno kriznih područja u svrhu sprečavanja rasta stope kriminala. Danas, osim klasičnog video nadzora, koristi se i biometrijski video nadzor poboljšan algoritmima za prepoznavanje unikatnih karakteristika ljudi, predmeta i drugih objekata od značaja. U kontekstu biometrijskog video nadzora, najviše se primjenjuje biometrijski nadzor koji uzima četiri tipa karakteristika: otisak prsta, prepoznavanje lica i irisa, te prepoznavanje glasa. Također, postoje napredniji oblici biometrijskih nadzora koji uključuju posmatranje ponašanja unutar društva ili grupe.
Priča o video nazoru na javnim mjestima u Bosni i Hercegovini prirodno dolazi sa porastom digitalizacije zemlje, te mogućnosti da se dolazeća tehnologija iskoristi u različitim društvenim, privatnim i javnim sektorima.

U entitetu Republika Srpska, sigurnosna agencija Ministarstva unutrašnjih poslova implementirala je sistem nadzornih kamera u svim većim gradovima, sa posebnim akcentom na Banjaluku kao glavni grad entiteta[1]. U Federaciji Bosne i Hercegovine, postoje jasni zahtjevi vlasti i sigurnosnih agencija da se policajcima/kama implementiraju sigurnosne kamere na uniforme, u svrhu kontrole rada, ali i nadzora javnog prostora, te ponašanja građana/ki prema službenim licima[2].
Projekti postavljanja video nadzora na uniforme službenika/ica, mogu doprinjeti jačanju sigurnosti u oblasti saobraćaja, prava pješaka i prekršaja, te krivičnih djela u javnom prostoru, kroz dobijanje materijalnih dokaza koji često nedostaju u procesuiranju određenih slučajeva. Samim time, ovakav oblik nadzora može koristiti javnom prostoru, ali uz garanciju i monitoring principa poštivanja ljudskih prava. [3]

Samim rastom inicijativa ovakvog tipa, javlja se bojazan od moguće zloupotrebe video nadzora u svrhu izazivanja većih podjela u društvima, te mogućem kršenju ljudskih prava u kontekstu slobode i privatnosti građana/ki. U kontekstu moguće zloupotrebe, govori se o mapiranju određenih pojedinaca ili grupa ljudi koji mogu predstavljati objektivnu ili subjektivnu prijetnju. U kontekstu objektivne prijetnje, u tu grupu najčešće spadaju dejstva protiv nacionalne sigurnosti tipa terorističkih i drugih ekstremističkih grupa, dok u subjektivne prijetnje spadaju individue i grupe koje u manje razvijenim demokratijama, mogu biti posmatrani kao prijetnja očuvanja trenutne vlasti i sigurnosnih agencija.

Bosna i Hercegovina u tom kontekstu potrebuje mehanizam nadzora i kontrole nad sigurnosnim sistemima, što bi garantovalo mogućnost predviđanja i sagledavanja potencijalnih kršenja ljudskih prava i sloboda kroz oblike djelovanja putem video nadzora, te biometrijskog video nadzora. Ono što nenadzirani invazivni sistemi po privatnost i anonimnost građana/ki mogu donijeti, može direktno uticati na demokratiju, ljudska prava i primarno slobode jedinki unutar društva. Pitanja etike i digitalnih prava i sloboda moraju biti direktno nadzirani od nevladinih i nezavisnih organizacija koje bi vršile direktni monitoring nad sistemima video nadzora i potencijalnim kršenjima prava kroz djelovanje istih. Primjer za to je moguće snimanje tokom javnih protesta, gdje bi, hipotetički govoreći, maliciozni subjekti mogli mapirati neistomišljenike/ice i vršiti presiju nad njima.

Potencijal poštivanja privatnosti, slobode i anonimnosti pojedinaca u digitalnom dobu ide ka većem razvoju demokratije koja mora ispuniti uslove za neinvazivno postupanje prema civilnom društvu. Bosna i Hercegovina u ovom polju još uvijek ima značajan nedostatak javnog dijaloga i diskusije o temama koje se primarno tiču civilnog društva, gdje se zakoni i inicijative donose bez sudjelovanja većine.

Poštujući okvir javnog odlučivanja, civilnom društvu bi se dala prilika da se potencijalne anomalije isprave na vrijeme i kreira okvir koji će doprinjeti boljem i jasnijem poštivanju svih navedenih prava. Kroz postupanje sa demokratskim lijekovima koji bi služili kao korektor invazivnih sistema, tehnologija i proces digitalizacije u BiH bi prošao u etici i korisnom aspektu za civilno društvo.

Ukoliko se pravila etike i prava na privatnost ne budu poštovali, težimo ka nedemokratičnom sistemu i distopiji gdje ćemo imati osjećaj da, kada hodamo ulicom, neko konstantno gleda preko našeg ramena narušavajući našu privatnost i slobodu.

[1] BL24 News,  “MUP RS postavio kamere za prepoznavanje lica”; izvor: Byka, 2021, link: https://banjaluka24h.com/mup-rs-postavio-kamere-za-prepoznavanje-lica-gdje-nas-sve-snimaju/

[2] Vlada Kantona Sarajevo, “Policajci u FBiH dobijaju kamere za uniforme”, Vijesti Vlade Kantona Sarajevo, link: http://vlada.ks.gov.ba/aktuelnosti/novosti/mup-ks-nabavlja-kamere-za-tijelo-za-policijske,;

[3]  Brandon Welsh and David Farrington, “Is CCTV Effective in Preventing Crime in Public Places?”Cahier Politiestudies, Vol. 17, no.4, 2010, pp. 278.

Komentari