Problem i ugroženost poslovanja u rudnicima uglja kod nas nisu novost. Iako imamo značajne rezerve uglja, koji se koristi za proizvodnju struje u termoelektranama Gacko, Ugljevik, Kakanj, Tuzla, Stanari, pad proizvodnje poslednjih godina je sve veći. Problemi koji nastaju posledica su lošeg poslovanja, nestručnog rukovodstva, loših politika. Ocjene revizora za finansijske izvještaje su uglavnom loše. Sumnjive i netransparentne javne nabavke, stalno poslovanje u gubicima i nagomilani dugovi, izgubljeni sudski sporovi, slika su rudnika uglja u našoj državi. Osim toga, ugalj koji se proizvodi kod nas izvozi se u susjedne zemlje, a Elektroprivreda BIH zatim mora nabavljati ugalj iz privatnih rudnika.
Prema podatku koji je objavio Žurnal, samo je u prošloj godini iz Republike Srpske iz više rudnika, u inostranstvo izvezeno uglja u protuvrijednosti od 1,5 milijardi KM. Umjesto kupovine iz vlastitih rudnika uglja po povoljnim cijenama Elektroprivreda BIH za potrebe termoelektrana kupuje od privatnih, po tržišnim i znatno većim cijenama. Ugovori za nabavku uglja od privatnih rudnika veći su od 100 miliona maraka godišnje, pisanja su novinara sedmičnog lista Stav.
Sve je to razlog zbog čega se država nalazi u energetskoj krizi ako imamo tolike količine sirovina. Kao i sve ostale nelogičnosti kod nas tako je i u ovom slučaju. Te nelogičnosti trebalo bi da se tiču svih, a po svemu sudeći tiču se samo nas, običnih građana, zato što sve dugove koje Elektroprivreda napravi, moramo mi platiti. Rasipnička politika elektroprivrede postala je ozbiljan problem građana Bosne i Hercegovine.
Bahato ponašanje i loša politika došla je na naplatu ovih dana i u Ugljeviku. Naime, termoelektrana je privremeno morala prekinuti proizvodnju električne energije zato što je na depou nestalo uglja. Preduzeća, opština, škola i građani Ugljevika ostali su bez grijanja. Sa velikim naporima rudara, poslovođa, inženjera dolazilo se do određene količine uglja potrebnih do 30-og novembra. Do zastoja i problema u rudniku je došlo iz više razloga. Glavni razlog je svakako nedostatak uglja na deponijama, eksproprijacija rudnika nije rađena na vrijeme, nedostatak mehanizacije, davanje koncesija, prodaja akcija, a tu je i dug koji rudnik ima prema Slovencima (na osnovu arbitražne odluke po kojoj moraju isporučivati trećinu proizvedene struje i izmiriti finansijske obaveze od oko 130 miliona km).
Nakon desetodnevne obustave (koja je praćena velikim financijskim gubicima), Termoelektrana je ponovo počela sa radom. Da li stvarno postoji jasan plan za Ugljevik ili još uvijek nema konkretnog rješenja, saznaćemo uskoro. Jer priče nadležnih o tome kako nema razloga za brigu koje su rečene prije nekoliko dana ne možemo shvatiti ozbiljno, zbog toga što su takve priče kružile i nedavno. “Doskoro” se govorilo o tome kako stanje u rudniku nije alarmantno, kako rudnik i termoelektrana dobro funkcionišu, da nema razloga za brigu, kako se oko svega bespotrebno diže prašina što se na kraju ispostavilo kao potpuno pogrešno. Istini za volju Rudnik iz Ugljevika je svojevremeno i važio za giganta koji je izdržavao skoro cijeli kraj. Dok je ovo preduzeće pozitivno poslovalo, bilo u plusu, sredstva su trebala biti plasirana u investicije a ne zloupotrebljena i utrošena u pogrešne svrhe. Kao primjer toga je finansiranje Andrićgrada u iznosu od 500.000 km. nepovratnih sredstava raspoređenih iz dobiti Rudnika i termoelektrane Ugljevik.
Priče o privatizaciji rudnika, sve su češće. U sindikatima uvjeravaju kako do toga neće doći, kako je cilj da se oporavi rudnik i pruži podrška razvoju lokalne zajednice. Tako u stvari i treba da bude, s obzirom na činjenicu da postoji rudno bogatstvo i ako neko treba da kopa taj ugalj, onda su to svakako radnici Rudnika i termoelektrane Ugljevik. Inače, ležište uglja podijeljeno je 2013 .godine na “Ugljevik Istok 1” i “Ugljevik Istok 2”. Do tad je to bilo jedno ležište. Te iste godine koncesija za ležište uglja ”Ugljevik Istok 2” dodijeljena je stranim investitorima ( iako još nije vršena eksploatacija) bez raspisivanja međunarodnog konkursa. Rudnik u Ugljeviku zapošljava oko 2000 radnika koji su potencijalno ugroženi i opravdano zabrinuti zbog trenutne situacije. I dok oni mukotrpno rade kako bi obezbijedili barem minimum poslovanja i na taj način prehranili svoje porodice, rješenje njihovih problema zavisiće od uključivanja svih relevantnih faktora u lancu upravljanja. Radnici ovog preduzeća zaduženi su skoro 40 miliona KM. za plaćanje putem platne liste. Još uvijek redovno dobijaju plate, u ovom trenutku njihova radnička prava nisu ugrožena, ali ako se ne poduzmu konkretnije mjere, mogla bi postati vrlo brzo. Trenutno je ugrožena radna sredina.
Kao idealno rješenje za izlaz iz ovakve situacije moglo bi biti ako bi Vlada pomogla i vratila Rudniku i termoelektrani koncesiju za ležište uglja “Ugljevik Istok 2”. Vraćanjem ove koncesije “Ugljevik Istok 2” obezbijedila bi neophodne količine uglja koja bi prema predviđanjima garantovane rad preduzeća do 2050. godine a samim time dobili bolji kvalitet i lakšu eksploataciju. Zaključak o vraćanju koncesije donijela je i skupština opštine Ugljevik a odluku podržali tadašnji načelnik opštine i odbornici.
S obzirom na to kako je rudnik uglja iz Ugljevika smatra velikim zagađivačem vazduha, 2020 . godine izgrađen je 85 miliona evra vrijedan sistem za odsumporavanje dimnih gasova, koji je trebao doprinijeti da ova termoelektrana postane najčistija u regionu, kada je u pitanju zaštita životne sredine. Plan je bio da se izgradnjom ovog sistema u potpunosti eliminiše emisija sumpor dioksida i drugih štetnih nusproizvoda proizvodnje električne energije iz uglja. Međutim sistem nije funkionisao u punom obimu od samog početka. Troškove koje pravi doveli su do toga da samo povremeno ili ne radi uopšte. Koja je onda korist u svemu tome? Troškovi koje bi napravio sistem nisu skuplji od zdravlja ljudi koje može biti ugroženo kao posledica takvih zagađivanja.
Situacije u rudnicima uglja u Bosni i Hercegovini gotovo da liče jedna na drugu. Gotovo da se svi suočavaju sa sličnim ili istim problemima. Protesti koji su održavani prethodnih godina potvrđuju lošu situaciju. Zbog loših uslova rudnika uglja, nije iznenađenje što u nekim od njih ne postoji ni i interesovanje za rad. U prilog tome ide podatak da se za posao u jednom našem rudniku prijavila samo dva radnika od ukupno 25 rudara, koliko je traženo.
Privremena rješenja koja se ponude svaki put kada dođe do kriznih ili bolje rečeno bezizlaznih situacija nisu dobra , bez ulaganja i obezbjeđivanja sredstava, od strane Vlade i jednog i drugog entiteta , nema ni konkretnog rješenja.
Hoće li depoi opet biti puni uglja i hoće li ikad više biti stvoreni normalni uslovi za rad ostaje da vidimo.
