Odlučila sam dati svoj mali doprinos ovim tekstom, jer možda upravo to moje “malo” bude nekome tračak nade. Zašto sloboda okupljanja? Zašto sloboda generalno? Vrijedi li se boriti i ostati u BiH? Da li će ikada doći do promjene, ljepše perspektive života mladih ljudi? Do kada planiraju da se krše osnovna ljudska prava? Na stotine pitanja postavljenih u mojoj glavi, isto toliko potencijalnih odgovora izgradila su od mene osobu koja sam danas. Spremna da javno iznesem svoje stavove, razmišljanja i sve za što smatram da nije korektno.
Osoba sam koja se nalazi na margini društva kao dio LBGTQIA+ populacije, margini koju svjesno gradi mnoštvo ljudi bez određene edukacije, pokušaja razumijevanja i empatije. Već godinama unazad, zajednica ima ogromne probleme upravo zbog te slobode, koja je zagarantovana zakonom? Davne 1948. godine proglašena je deklaracija o ljudskim pravima u kojoj jasno stoji da bi svako trebao imati slobodu mirnog okupljanja? Međutim, zašto bi mi to trebali poštovati? Ne odnosi se za one koji nam serviraju kako i koga bismo trebali voljeti? Pitanje koje sam čula od osobe koju sam tada gledala kao uzora, svog uvaženog profesora u srednjoj školi. Rekla bih da je ironično, ali svakodnevno postajem sve više svjesna društva u kom se nalazim.
Nažalost, mnoštvo je primjera ljudi na pozicijama u prosvjeti koji nisu kompetentni za svoj posao. Ljudi koji rade takav posao trebaju biti otvoreni, trebaju razumjeti mlade ljude i njihove potrebe. Odrastanjem u maloj sredini, nikada nisam imala pozitivan primjer svoje okoline, kvir ljudi su bili nevidljivi i često sam se pokušavala samo “stopiti” sa heteronormativnom sredinom. Neke stvari su se jednostavno podrazumjevale i tu, navodno, nije trebalo previše raspravljati. Ipak, u meni je to budilo bijes i strah od sutra. Da li je važnija sreća ili sigurnost, bilo je još jedno od pitanja koja su me mučila. Sa svojih samo 10 godina, čula sam da, negdje, daleko od nas? Ljudi poput mene šetaju u šarenilu različitosti, vole svaki dio sebe i ne prikrivaju ono što jesu zapravo. Baš kao i svako dijete, otrčala sam do majke i pokazala joj nasmijana.
“Mama, pogledaj kako su svi sretni!” , na šta mi je uzvratila nasiljem i ogromnom “lekcijom” kako nije u redu da gledam takve stvari. Zabranila mi je da pokrećem takve teme, tako da sam izabrala šutnju, strah i prikrivanje od rane adolescencije. Zašto drugi ljudi imaju nešto za što se BiH bori i dan danas? Slobodu okupljanja. Prva protestna šetnja je bila tu da nas podsjeti da ipak nismo sami i da postoje ljudi koji su bili toliko hrabri izaći i tražiti svoja prava, boriti se za njih, biti glasni! Ali isto tako da se nalazimo u jednom nesigurnom okruženju, mjestu gdje ljubav u svim oblicima nije prihvatljiva ali i gdje je u mnogim slučajevima nasilje ishod svega toga, baš kao i u mom slučaju.
Organizacija Bh. Povorke ponosa je navela da je bio ogroman zadatak ispred njih ali i troškovi koje država nije htjela osigurati. Nije htjela podržati okupljanje mladih ljudi kojima je osnovni cilj vidljivost i život bez nasilja. Zašto bih onda ostala u državi, ako nikada neću biti dovoljno sigurna? Na mjestu gdje neću imati priliku poljubiti i zagrliti svoju partnericu bez straha i osuda okruženja u kom živim. Ja sam samo još jedna priča u nizu mojih vršnjaka koji se nalaze ispred velikih odluka vezanih za njihovu budućnost i odlazak iz Bosne i Hercegovine na neka ljepša, sigurnija mjesta.
Učešće i izlazak na slobodna okupljanja je političko pravo svakog pojedinca, zato smatram da je ova tematika posebno važna za manjine koje se osjećaju ugroženo. Naš glas se ne čuje, a naše poruke i zahtjevi nisu dio dominantnog društvenog i političkog diskursa, što nas dovodi u jedan začarani krug. Vrijeme je uvesti promjene i stati hrabro za sve koji se osjećaju poput mene. Boriti se za slobodu i ravnopravnost koju dobijamo po rođenju!
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Sloboda okupljanja” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
