Kroz logor Stara Gradiška u Hrvatskoj su u proteklom ratu prošli brojni logoraši nesrpske nacionalnosti iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Februarsko je jutro kada dolazimo na obilježavanje još jedne godišnjice zatvaranja logora Stara Gradiška u Hrvatskoj, kroz koji su u proteklom ratu prošli brojni logoraši nesrpske nacionalnosti iz ove države ali i Bosne i Hercegovine, trpeći torture, mučenja i izgladnjivanja do prebacivanja u neka druga mučilišta.
Obilazeći ruine Stare Gradiške, bivši logoraši novinarima pokazuju svoje ćelije u kojima su još vidljive recke na zidovima koje su pravili da bi brojali dane zatočenja. Na jednom zidu imena – Bahonjić Mesad, Jašarević Šerif, Nakić Hasan, Melkić Islam, Slipčević Marko. Frano Klarić iz Dervente želi i da vidimo mjesto gdje je dva puta izvođen na strijeljanje i hodnik kojim su pod kišom udaraca morali prolaziti do sobe za ispitivanje.
Sjećanja na dane provedene u ovom logoru ne blijede Vladi Vuliću koji je iz Mrkonjić Grada doveden 17. aprila 1992. a razmijenjen četiri mjeseca kasnije – 23. augusta u Jezeru kod Jajca. U katastrofalnim uslovima logoraše su, kaže, svakodnevno tukli i maltretirali. Nad njima se iživljavalo, jasan je.
“Na životinji se ne možeš iživljavati kao što su na čovjeku, ali oni su takvi, takvog su srca. Preko 1.000 ljudi prošlo je kroz ovaj logor, plus Manjača. Užas! Izašao sam sa 55 kila, a evo vidite sad. Ni do danas se nisam oporavio. Sa slomljenim rebrima, oštećenim bubrezima, moj organizam nije što je nekada bio i neće nikada ni biti”, priča Vulić gestikulirajući na svoju figuru.
Ovdje je, kaže, zatvoren prije 33 godine jer je Hrvat.
Prema presudi koju je protiv Milana Španovića potvrdio Apelacioni sud u Beogradu, u Staroj Gradiški u Republici Hrvatskoj pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine – Republike Srpske Krajine, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba između Jugoslovenske narodne armije (JNA) u čijem su sastavu bile jedinice TO SAO Krajine, kasnije Republike Srpske Krajine, sa jedne strane i hrvatskih oružanih formacija sa druge strane, počinili su zločin prema civilnom stanovništvu koje je mučeno i tjelesno povređivano.
Ovaj logor u kojem su bili zatvoreni Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo, nalazi se u jednoj od najstarijih tvrđava u Evropi, na području Hrvatske koju sa Bosnom i Hercegovinom dijeli most. Prema riječima gradonačelnika Stare Gradiške Velimira Paušića tvrđava koja je danas spomenik kulture nulte kategorije, još u vrijeme Austro-Ugarske je služila kao zatvor, a tokom Drugog svjetskog rata bila je dio jasenovačkog logorskog kompleksa. U bivšoj Jugoslaviji korištena je kao kazneno-popravni dom.
“Pokušavamo gajiti uspomenu na ove događaje… Ja sam, iskreno, ovdje rođen, živim ovdje i znao sam da su tokom Domovinskog rata bili zatočeni domaći ljudi, ali nisam znao koliko je ljudi bilo zatočeno iz Bosne. Ni ljudi iz Hrvatske nisu znali koliko je logor Stara Gradiška bio veliki“, govori Paušić.
On i danas susreće brojne bivše logoraše s kojima razgovara o danima patnje.
“Nažalost Stara Gradiška ima kontinuitet sto godina, i logora i zatvora. Izgleda da nam je suđeno, da živimo sa time. Mora se učiti za budućnost, patnja je univerzalna, a historija je učiteljica znanja”, kaže Paušić.
Prije nego je odveden u logor Manjaču kod Banje Luke kroz koju je, prema procjenama Saveza logoraša BiH, prošlo skoro 5.000 osoba nesrpske nacionalnosti, Matija Čurković iz Jajca bio je zatočen u Staroj Gradiški duže od mjesec.
“Manjača je bio hotel ‘A kategorije’ za ovo tu. Ovdje je oduzeta mladost, i život su oduzeli”, govori Čurković koji do danas nije dočekao da neko bude procesuiran za njegovo zatvaranje.
Sudbine slične njegovoj zabilježio je u svoje dvije knjige o logoru Gradiška Vlado Radošić, nekadašnji kriminalistički istražilac za ratne zločine i terorizam pri Policijskoj upravi brodsko-posavskoj, koji je tokom obilježavanja zatvaranja Stare Gradiške 3. februara ove godine prikazao i svoj dokumentarni film “Magistrala ratnog zločina – logor Stara Gradiška”.
Prema njegovim riječima, logor Stara Gradiška bio je mjesto namijenjeno prvenstveno za zlostavljanje Hrvata i Bošnjaka, ali i osoba srpske nacionalnosti koje su se usprotivile priključiti paravojnim srpskim postrojbama.
Radošić, koji trenutno radi na trećoj knjizi, kaže da su kroz ovaj logor od 1991. do 1992., prema raspoloživoj dokumentaciji, prošle 1.382 osobe. On lično, evidentirao je 1.086 osoba.
“Nedostaju mi imena 150 osoba sa područja Ključa i stotinjak imena sa područja Prijedora. Moja knjiga i dokumenti koji su zaplijenjeni tokom operacije Bljesak koriste se u sudskim procesima. U knjigama vam je opis svakog zatočenika, potkrijepljen dokumentacijom. Najvrednija dokumentacija, po meni, je preslika Knjige samice i Knjige izvještaja, u kojima po smjenama stoji činjenično stanje. Neke od osoba za kojima tragam mogu se pronaći u spisima Haškog suda, gdje je navedeno da su dovezeni ovamo, ali kad danas uguglate njihova imena, vode se kao nestali“, navodi on.
Ana Popović je Srpkinja koja je izbijanjem rata u Hrvatskoj ostala u svom selu Gređani, nadomak Stare Gradiške. Muž i sin su joj otišli u Bosnu i Hercegovinu, a nju angažuju kao poslugu za Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zbog čega je kasnije srpske snage zatvaraju u Staru Gradišku. Tu je, kaže, višestruko silovana, zbog čega je padala u nesvijest i budila se u lokvi krvi.
Pričajući o strahotama ovog logora, prisjeća se kako je kroz rešetke prozora u samici gledala kako psi trgaju žive ljude. Urlici su, dodaje, bili neopisivi. U Hrvatskoj je priznata kao žrtva, ali u svom selu ni danas nema prijatelja. Ipak, nikada nije željela otići.
U Staru Gradišku dovođeni su zarobljenici s područja Bosanskog Broda, Dervente, Doboja, Busovače, Travnika, Donjeg Vakufa, Ključa, Bihaća, Banje Luke, Bosanske Gradiške.
Na ovoj godišnjici, postavljanju Spomen-ploče Saveza logoraša BiH, pored Spomen-ploče Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora u Staroj Gradiški, bio je i Davor Ančić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Podružnice Sisačko-moslavačke županije, koja broji 160 članova.
“Iznimno je važno da smo danas sa našim prijateljima iz Saveza udruženja logoraša BiH postavili ovu ploču koja je dokaz da su i ti ljudi, naši prijatelji ovdje bili zatočeni i isto maltretirani kao i mi. Stoga nam je iznimno drago da smo ustupili ovo mjesto, da bude trajno obilježeno i uneseno u povijest, da se nikada više ne zaboravi”, rekao je.
Aljo Hasančević, bivši je logoraš i član Udruženja logoraša “Grabska” kod Doboja. Zarobila ga je JNA i srpska vojska 10. maja 1992. Oko 400 njih zatočeno je prvo u vojne hangare Bare kod Doboja. Selekcijom je jedan dio odveden u centralni zatvor i Kasarnu “4. juli”, priča Hasančević, dok je 225 logoraša 25. maja deportovano u logor Stara Gradiška. Među njima i on.
Sjeća se da su ih dijelili u grupe i slali u logor Manjača. Navodi kako su, pored svih zlostavljanja, petnaestorica njih ubijena na raznim mjestima – od Manjače, Batkovića, do Kule kod Sarajeva. Najviše ih je, tvrdi, stradalo kopajući rovove jer su služili kao živi štit na linijama oko Sarajeva.
U Staroj Gradiški su primjenjivane posebne torture i posebni sistemi kažnjavanja, pojašnjava Sadmir Alibegović, predsjednik Saveza logoraša Unsko-sanskog kantona, koji kaže da gubi nadu da će logoraši ostvariti status u Bosni i Hercegovini.
Fadil Jakupović i Fahrudin Ćemal iz Ključa su govorili o ovom logoru i prebacivanju u Manjaču.
“Zatvoreni smo u malu prostoriju dva i po sa tri, pa smo svi prenoćili stojeći. Onda su nas iz prizemlja vodili na sprat i tu nas skidali do gola i batinali. Kad bi završili, vraćali su nam garderobu u ruke i dovodili drugu grupu. Džepovi su bili ispražnjeni, što znači da nas nisu skidali da bi pronašli neke oznake, već da bi pokrali i ono zadnje što smo imali sakriveno, zašiveno u džepovima”, kaže Jakupović koji je među prvima zatvoren u Staru Gradišku.
“Boravak ovdje trajao je sedam do osam dana, da bi svakodnevno išli na Manjaču pripremati nam štale, jer ih ne mogu nazvati prostorijama, jer to nisu. Zatim su nas deportovali u logor Manjača”, dodao je.
Vlasti bosanskih Srba su sredinom maja 1992. osnovale logor na planini Manjača nedaleko od Banje Luke u kojem su držani gotovo isključivo civili Bošnjaci i Hrvati, uglavnom sa područja Kozarca i Sanske doline. Logor je vodila vojska, a zatočenike je većinom dovodila policija, navodi se u Haškim presudama.
Od juna do novembra ili decembra 1992. više zatočenika u logoru Manjača preminulo je od posljedica batinjanja ili sporadičnih ubistava, koji su vršili stražari u logoru koji su bili pripadnici VRS-a i SJB-a.
U jednom trenutku na “Manjači” je bilo zatočeno približno 3.640 muškaraca, a većina su bili civili koji nikad nisu učestvovali ni u kakvim borbama, navedeno je u presudi Ratku Mladiću koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid i druge zločine u BiH. Logor “Manjača” je zatvoren tek 16. decembra 1992. Neki zatočenici su pod pokroviteljstvom Crvenog krsta prebačeni u Hrvatsku, neki su premješteni u logor “Batković” u Bijeljini, gdje su, prema Haškim presudama, zlostavljani i ubijani Bošnjaci.
Ključaninu Fahrudinu Ćemalu naviru suze dok se prisjeća proživljenog u 17 mjeseci zatočenja u Manjači, te u logoru Batković. Nije mogao skriti suze dok priča svoju ispovijest. Iz Udruženja je logoraša “Prof. Omer Filipović” i govori da je iz 20 općina BiH kroz ovaj logor prošlo 950 logoraša. Najviše iz Ključa, i to 450, 180 ih je iz Grabske kod Doboja, 130 iz Prijedora i tako dalje.
“Ovdje sam iz logora škole u Ključu prebačen 29. maja i bio do 13. jula 1992. ne znajući da je to Stara Gradiška. Prebačen sam zatim na Manjaču, a iz Manjače u Batković, što je ukupno nepunih 17 mjeseci logora. Metode koje su primjenjivane u psihičkom i fizičkom maltretiranju su nekako slične, a veliki broj logoraša je bio u nesvjesnom stanju. Meni je bilo najteže u Ključu, pa ovdje…Mene su tukli bejzbol palicama”, opisao je.
