Bosna i Hercegovina i mir, djeluje kao da ta tema još dugo neće napustiti fokusnu žižu. Veliko je pitanje da li nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma zaista živimo, osjećamo i gajimo mir u našoj državi.
Svakodnevno smo izloženi pričama mržnje, bilo to prema drugoj nacionalnosti, drugom etnicitetu, drugoj religiji, drugoj seksualnosti ili šta sve već „drugačije“ može biti – u biti svega onoga što nismo „mi“. A „mi“ je kao ta neka grupa kojoj pripadamo i moramo pripadati, te moramo biti saglasni u odbrani nje i njenog ponosa. Konstantno nam identiteti služe kao dio nas koji se mora štititi, nad kojim konstantno gard mora biti postavljen, a koliko je to zapravo bitno?
Krenut ćemo od toga, dobro je – samo nek’ se ne puca! Vrlo često čujemo ovu rečenicu. Istina, dobro je da nema vatrenog oružja u svakodnevnoj upotrebi i da na putu do kuće ne moramo gledati da li ima snajpera. Ali kao da smo ograničili dejstva rata na samo to da li se drže puške.
Da li stvarno živimo u miru? Pitanje koje možemo preispitati na toliko načina. Kada god idemo u mjesto gdje smo „manjina“ upozoreni smo da se pazimo. Kao da nam na čelu piše šta smo po ovim bosanskohercegovačkim standardima također poznato kao Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili daleko bilo „ostali“. Fascinantno je koliko veliku ulogu te etikete narodnosti nose u svakodnevnici, od toga da popunjavaju određene kvote na poslovima, do kada izlazite sa simpatijom pa prvo pitanje roditelja bude „je l’ naš/a?“.
Da li živimo u miru ako krijemo vjerska obilježja kada zalazimo u određene krajeve države, kada mijenjamo imena ili naglaske? Ako je sve mirno, zašto razdvajamo djecu u fenomenu dvije škole pod jednim krovom? Zašto postoje podijeljene zajednice, gdje pripadnici različitih etniciteta ne zalaze u iste bolnice a kamo li kafiće. Zašto se podrazumijeva gdje ćemo upisati fakultet? Zašto postoji čika visoki predstavnik? Zašto su na nekim putokaznim tablama natpisi na ćirilici ili latinici sprejem prefarbani? Pitanja mogu ići u nedogled, a sva idu do zajedničkog korijena – mir je de jure, de facto ipak ne.
Još uvijek bosanskohercegovačko društvo živi u konstantnom grču da će se neki sukob ponovo desiti. Veliku ulogu u tome igra činjenica da se nije radilo na pomirenju društva. Jednostavno je razumjeti generacije koje su direktno bile i sudjelovale u ratu, ipak su to još uvijek žive rane za koje je potrebno godine rada na psihološkoj osnovi, ali kada pogledamo mlađe generacije često možemo čuti argument „mi nismo ratovali, šta se mi imamo miriti?“.
Da bismo analizirali razvoj nacionalizma i radikalizacije mladih u Bosni i Hercegovini (naravno, čast izuzecima) potrebno je pogledati odrastanje. Od malih nogu, mladi imaju primarne izvore o situaciji u državi od roditelja, škole, medija i okoline. Mogućnost je da će roditelji na osnovu svoje traume dijeliti iskustva. Škole će davati jednonarativni pristup na predmetu historija/istorija/povijest. Televizija, opet, jednarativno pristupanje masovnoj publici, emitovanje preko dnevnika gdje će vijesti kotirati oko etničke pripadnosti tog kraja te tako i izvještavanje.
I tako dođemo do situacije da u jednoj državi imamo tri priče o onome što se dogodilo, svaka strana će braniti svoje i optuživati druge. Neke persone će na jednoj strani biti heroji, na drugoj/trećoj zločinci. Zločini će se percipirati drugačije, od umanjivanja žrtava do najgoreg slučaja, a to je negiranje istog. Odrastete u mentalitetu da neko tamo vas mrzi jer ste „drugačiji“, da „vaši“ nikada nisu apsolutno ništa loše učinili i da suživot ne postoji jer da se sutra stvori prilika – „vaši neprijatelji“ bi opet krenuli u napad. Imate tri strane gdje se svako samo branio, a sve tri strane su sada u jednakom strahu.
I tako mladi koji su rođeni poslije nesretnog rata imaju sekundarnu traumu. Kombinacija traume koja vodi do nacionalizma i apolitičnosti prouzrokovana mučninom od nacionalizma dovodi do konstantnog vladanja nacionalnih političkih stranaka koje vrlo jednostavno igraju na emociju. Ako ste odgojeni u duhu patriotizma ili ste religiozni (a mi imamo tu čudnu naviku da u Bosni i Hercegovini spajamo nacionalnost, religiju i etnicitet) očekivano je da onda budete i za te iste vrijednosti vezani.
Onda vam dođe politički lider i iskorištava narativ koji je vrlo jednostavan za povjerovati jer rat služi kao glavni dokaz, kako jedini zaštitari vašeg identiteta su isti pripadnici u nacionalnoj stranci, i za njih morate glasati jer ko će drugi štititi vaš interes ako ne predstavnik vašeg naroda? Nažalost dolazimo do toga, da ne postoji interes bosanskog stanovništva nego interes konstitutivnih naroda, i da ne postoji dovoljan nivo međusobnog povjerenja. Ono ne postoji jer se još uvijek zvecka imaginarnim oružjem.
Nacionalizam postaje glavni izgovor za rješavanje svakog potencijalnog bosanskohercegovačkog problema (mnogobrojnih), jer „hoćemo mi ali neće oni“. Te tako, dolazimo do cikličnog ponavljanja događaja već 26 godina gdje političke odluke više postaju predvidive, narod vrti istu priču te jedino što ostaje je bijeg, te raste stopa dijasporaca (ako odete u Austriju, a ne znate njemački ili engleski ne brinite se, samo progovorite na našem!).
Sad kad smo prošli jedan sumirani osvrt razvoja situacije i današnjice, šta bismo mogli uraditi da se promijeni sve? Suočavanje sa prošlošću. Bacanje pod tepih nije opcija, događaji povezanosti Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata svjedoče tome, ignorisanje teme ne stvara zaborav nego neprevaziđenu traumu koja može proklijati generacijama poslije.
Potrebno je pokrenuti diskurs da se sve strane međusobno saslušaju i napokon razriješe, izvinu i svi podjednako uče istu prošlost. Sve dok stojimo u nacionalnim narativima pomirenje nije moguće. Kritičko i objektivno shvatanje je potrebno. Naravno to nije proces koji se može dogoditi preko noći, ali se mora pokrenuti pa do kada bude trajao neka traje – samo da se dođe do konačnog cilja – jedne priče, nepostojanje straha i napokon rada ka zajedničkim ciljevima. Zvuči jednostavno za jednu iznimno kompleksnu državu, ali kome je to zaista u interesu?
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Da li živimo mir u Bosni i Hercegovini?”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.
