Večeras ne bih o njoj mada mi je prisutna u svakoj misli.
Ispraćam je izdisajima, jutrom otvorim oči i prvo što ugledam je moja želja protkana pitanjem kako bi izgledalo da je zaista njeno lice prvo što ću ugledati nakon što otvorim oči?!
Rekoh Vam, večeras neću pisati o njoj!
Ugušilo bi je da pročita još jednom kako je razvlačim u svojim rečenicama kao što siromah razvlači nadnicu do idućeg mjeseca.
Ovo su za nju samo obična slova. To me manje boli od pomisli da ona ne primjećuje kako sam izokrenula izvorno porijeklo sopstvenoj Ja!
U njenim mislima mene nema, a tek u snovima. Nema me jer u suprotnom ne bi me ovako cvarila ko zapršku u tavi. Dok ja ne znam za sebe, tonem u noć, ubrizgavam u vene ono malo trijeznih vitamina – ostataka iz upaučenih ćoškova..
Ponavljam da neću noćas o njoj i zaista neću, ona ovo ne čita, pleše tamo pred tuđim očima, vodi ljubav sa slučajnim pogledima, tako prosta nahranjena mojim bolom.
Ja ovdje neću ni da zinem o njoj, svakako je ne zanima ništa osim spoznaje da je poželjna, nalazi se u mojoj javi, snu i krvi u životu, priči u riječi – prosto je Ona je u meni!!!
Ja sam u tišini ove mračne puste noći , slušam krik jazavaca , ori se zvuk nekih nepoznatih daljina , mame me Jahorinske strmoglave dubine a zajedno smo samo u mojim snovima.
Tužna žudnja – kada bi me primjetila bar..
Nije ona moja opsesija , znam da nije i ne smije biti. Neka bude sve što joj se prohti samo neka nije osveta bivših ljubavi koje me proganjaju i danas. Ostale me gladne, željne bivše ljubavi. Nakon što su postali bivši – vole me i više od svega bi voljeli da me – vole – sad i ovdje!
A ja, sita, unaprijed znam im svaki potez i korak. Sita sam iste putanje pa i onih koje upoznala nisam, već ih znam, svaki korak “Ćao-ćao -Ja sam taj i taj ” put isti – kružni tok sa njima.
Spremna sam za neke nove puteve koji su me odveli do trofazne subote nepoznate staze… Čini mi se da se ne sjećam čime je to zainteresovala moje misli, vrckavo biće u ravnom s kapom na glavi ispod koje je čupava neočešljana tamna kosa.. Gle ni boju joj ne znam, ali znam da je volim…
Ni boje očiju se ne sjećam ali pamtim njen pogled, miris tjela – pojma nemam o tome ali mi se sviđa kako korača, sviđa mi se njen okret i nagli pogled u stranu. Obožavam njen blagi osmjeh skupljenih usana blago razvučen u desnu stranu. Nisam upratila kako je izgovorila prezime ali znam da mi se sviđa njen glas.. Ali zaista neću pisati o njoj evo neću i nisam.
Borim se sa sobom, brije me oštar vazduh planinske ljepotice. Pitam se šta je ovdje lijepo kad pored svega serviranog ja se okrećem i gledam – tražim – pravim je od javorovih sjeni, zar je sanjivo sjećanje na nju nadjačalo ovu stvarnu sliku oko mene, planinski izvor žubori njenim glasom – ma šta mi je dok bježim trčeći čujem njen gromoglasan smijeh ali ne bih večeras o njoj niti o ljubavi sahranjenoj na sopstveni rođendan.
