Panel diskusiju “Angažman i kultura sjećanja” organizovali smo sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda u ponedjeljak 13. maja u Eklektiku. Na diskusiji su govorili stručnjaci sa polja filozofije, sociologije, antropologije, aktivizma i ponudili su odgovarajuće alate za tumačenje teme kulture sjećanja sa različitih aspekata. Učesnici podijumske diskusije su bili: Željko Radinković, Sara Nikolić, Balša Delibašić, Goran Zorić i Milica Pralica.
Kada govorimo o procesu suočavanja sa prošlošću, Bosna i Hercegovina još uvijek nije institucionalno spremna da se suoči sa zločinima koji su se desili tokom građanskog rata. Jedan od razloga jeste politika koju vodi politički establišment, a koja se temelji na nacionalizmu kao idealnom sredstvu opstanka na vlasti i održavanja statusa quo.
Istorijski revizionizam, autoviktimizacija žrtava, glorifikovanje ratnih zločinaca kao heroja, izgradnja spomenika, neprofesionalna medijska izvještavanja kada su teme suočavanja sa prošlošću u pitanju, revizionistički udžbenici (h)istorije i povjesti, huškačka retorika vladajućih političkih struktura, samo su neki od primjera koji nam pokazuju da se neće usmjeriti ka normalizaciji međuljudskih odnosa, već će nastaviti graditi nacionalističku politiku i time podrivati nepovjerenje i mržnju.
Samim tim nameće se i činjenica šta se pamti, a šta se zaboravlja, kako i čega se sjećamo ili čega žele da se sjećamo. Kada se govori o kolektivnom sjećanju, bitno je znati odakle i iz kojih izvora dolaze naše interpretacije, koji su konteksti i kako izgleda naš lični horizont u svemu tome. Stoga se preporučuje oprezan, hermeneutički princip tumačenja interpretacije u procesu istorije.
“Bitno je da svakodnevno propitujemo ove pojmove poput kulture sjećanja i angažmana da bismo znali o čemu govorimo, a odgovarajući interpretativni pristup je prijeko potreban. Kultura sjećanja na našim prostorima najčešće govori o institucionalizovanoj kulturi sjećanja, iako postoje i neke druge npr. individualne. Prošlost jeste nešto što je realno, što je rezultat nekog čina, ali se ne smije upasti u zamku nametnutih metafizičkih ideja tradicije prošlosti. Na pojam primarne objektivnosti se često oslanja interpretativnost i to ima posljedice i za stav i za angažman, bilo kolektivni, institucionalizovani, ideološki i slično. Sve se načelno može interpretirati, ali nije sve tek tako moguće, jer procesi zahtjevaju svoje vrijeme”, rekao je Željko Radinković sa Instituta za Filozofiju i društvenu teoriju.
Za sada u Bosni i Hercegovini glavnu ulogu u procesu suočavanja sa prošlošću imaju organizacije civilnog društva i određen broj pojedinaca_ki koji svojim entuzijazmom i upornim radom grade mostove i oživljavaju povjerenje koje zvanični nacionalistički korpusi narušavaju svojim djelovanjem svaki dan. Kroz svoje aktivnosti počeli su da umrežavaju ljude i grade mikro zajednice na lokalnim nivoima i koje pokazuju da je dijalog i povjerenje moguće među običnim građanima.
Iako nemaju institucionalnu moć, ipak mogu na nivou lokalne angažovanosti i organizovanosti itekako da utiču na javni diskurs kulture sjećanja, a postoje mnogobrojni primjeri za to na terenu kao npr. inicijativa roditelja za spomenik ubijenoj djeci i inicijative u vezi sa otimanjem javnih dobara tokom ratnog perioda. Te primjere je pomenuo Goran Zorić, aktivista iz Centra za mlade “Kvart” Prijedor, koji se zalaže za ljudska prava i izražavanje mišljenja u javnom prostoru.
“Mi smo detektovali da sve te trenutne vladajuće ideologije i politike jasno koriste priliku da određuju šta se smije, a šta ne smije po pitanju kulture sjećanja. Društveni angažman jeste definitivno jedan od alata kojim smo javno i glasno na ulici govorili o tome šta se dešavalo u proteklom ratu, a konstatnim opominjanjem i pozivanjem možemo kreirati drugačiji diskurs kulture sjećanja koji se suprotstavlja dominantnim narativima. Čitava zloupotreba institucionalnog aparata u cilju nametanja monolitne kulture sjećanja se razotkriva na vidljivim primjerima, a najtužnije je što se sve diskreira umjesto da se kreira prostor javne debate. Bez društvenog angažmana nema djelovanja ni uticaja na širi kontekst politike sjećanja. Činjenica je da se moramo da se maknemo iz jednodimenzionalne i jednonacionalne kulture sjećanja”, naglasio je Zorić.
U ovo doba postpolitike kada se govori i potencira da je javni prostor neutralan, postaje opasno izraziti mišljenje u takvom prostoru. A tokom posljednjih nekoliko godina svjedoci smo i reafirmacije kulturnog naslijeđa jugoslovenskog socijalizma i spomeničke kulture. Sara Nikolić, filozofkinja, doktorantkinja etnologije i antropologije, bavi se izučavanjem uticaja prostornih dobara sa Novog Beograda gdje su eksplicitno upisane ideologije.
“Govoriti danas na ovim prostorima o kulturi sećanja na antifašizam znači govoriti o kulturi zaborava, a na pojedinim mestima kultura sećanja postaje opipljiva, materijalizovana dimenzija koja tako deluje na nas. Istražuju se ne samo spomenici kulture nego i komemorativne svečanosti ili odsustvo istih, ali jedna od odlika jeste da se ljudi i stvari međusobno konstituišu. Javna dobra solidarišu ne samo savremenike koji su bili učesnici u izgradnji već i transgeneracijsku publiku. Fokusirajući se na načine kojim se oblikuje kultura sećanja, ukazuje se na dinamiku i interaktivnost spomenika, društvenih aktera i samih korisnika bilo da ih koriste na neki način ili vandalizuju, svesni istorije svog grada koji pokreće dijalog o kulturnom nasleđu. Javni prostori obojeni ideologijom često postaju mesta koja ispituju odnos sadašnjosti prema prošlosti i pokreću niz pitanja, a pitanje – ko se seća, povlači i pitanje – ko zaboravlja”, kazala je Nikolićeva.
Koliko je kultura sjećanja povezana i sa kulturom sporta, govore stvarne činjenice i niz novinarskih tekstova koji potvrđuju kako je formiranje navijačkih grupa usko povezano sa pojavom nacionalizma, što često možemo vidjeti i danas na fudbalskim terenima gdje sve vrvi od nasilja. Balša Delibašić, koji se bavi istraživanjima u kulturi sporta, naglasio je perspektivu velike „četvorke“ jugoslovenskih klubova: Dinamo, Hajduk, Partizan (osnovan od strane generala JNA) i Zvezda (omladinsko fiskulturno društvo). Kada je u pitanju lokalna banjalučka varijanta kluba „Borac“, činjenica je da raspored boja na zastavi ukazuje na srpstvo, nekadašnja petokraka je izbrisana, ali se ne odriču prezentovanja ranijih uspjeha iz doba nekadašnje Jugoslavije.
GALERIJA: PODIJUMSKA DISKUSIJA – ANGAŽMAN I KULTURA SJEĆANJA
„Sport je rado korišten za formiranje naciona, pogotovo kroz spajanje navijačkih grupa. Prvobitna povezanost sa prošlim sistemom i doprinos antifašističkoj borbi je oslabjela, pa su vremenom stadioni postali značajna mesta mobilizacije na nacionalnom nivou i ispoljavanje nacionalnih sentimenata manje ili više. Sukob navijača Crvene Zvezde i Dinama na Maksimiru ostaje jedan od mitova stvaranja hrvatske nacionalne države, a danas ako pogledate jedan od važnih delova itentiteta je zanimljiva pozicija Tuđmana u svemu tome koji uzima predratne timove u svrhu nadogradnje identiteta navijača i građana. Dva tima u Beogradu – Zvezda i Partizan su usko vezani, postaju stubovi srpstva, a identitet izgrađen na beogradskoj mangupariji je bila reakcija „velike Srbije“ koja je tad osnovana. Pozicija Partizana je šizofrena, imate klub Jugoslovensko sportsko društvo koji je htio da bude „srpski sin“ da se Milošević ponosi s njim, ali nisu to uspeli jer dolaze iz dve kontrakulture. Za Zvezdu navijaju mangupi, a za Partizan ne navija niko ili samo neko od malobrojnih grupa. Pozicija klubova i navijača ostaje i dalje timska u modernoj interpretaciji“, naglasio je Delibašić.
Kultura sjećanja je tema o kojoj su ljudi na ovakvim diskusijama zainteresovani govoriti, stoga je važno zauzimati javne prostore i potencirati ovu temu. Teme suočavanja sa prošlošću treba da postanu sastavni dio našeg postojanja na balkanskim prostorima, a ne da se vječito “guraju pod tepih”. Istina je da kultura sjećanja trpi i velike zloupotrebe, ali zadatak svakog pojedinca je da kroz svoj angažman dođe do istinitih i provjerenih činjenica i da ih prihvati sagledavajući iz različitih aspekata uzročno-posljedične odnose.
