El Shatt – nacrt za utopiju već tokom uvodnih minuta obojenih dugačkim kadrovima spomen-groblja smještenog na obalama kanala prokopanog između Sredozemnog i Crvenog mora gledatelju nježno pruža ruku i uvlači ga u krajolik ušuškan u suton. Zlaćana boja neba i mekana svjetlost zalazećeg sunca sugeriraju da su, i pored toga što je centralna figura na groblju punom križeva, krstova i petokrakih zvijezda statua Gospe od bola, nečija sjećanja vezana za ove predjele draga i lijepa. Taj neko je nono redatelja Ivana Ramljaka, Karlo Pansini, jedan od logorskih liječnika čiji su dnevnici inspirirali Ramljaka na dugometražni dokumentarni zapis o zbjegu 28.000 ljudi iz Dalmacije u El Shatt. Ovdje će film izgubiti boju i bazirati se na crno-bijelim fotografijama i filmskim zapisima (među kojima ima i onih kojima nije bilo moguće odrediti autora i porijeklo) i sjećanjima preživjelih. Fotografska građa je impresivna, raskošna (jedna trećina su izvorne fotografije Ljubomira Garbina, nekada voditelja foto-sekcije u El Shattu) i praćena iskazima aktera dešavanja koje ne vidimo a koji slobodno, bez ikakvog redateljskog uplitanja i usmjeravanja podpitanjima, puštaju sjećanja da se preliju preko fotografija.
Nakon kapitulacije Italije, u želji da se stanovništvo dalmatinskih otoka i priobalja nesposobno za borbu zaštiti od Nijemaca, partizanske snage sa Titom na čelu su, u suradnji sa saveznicima, pokrenule egzodus žena, djece, maloljetnih i starih prebacivši ih prvo na Vis, pa u Italiju, da bi završili u egipatskoj regiji Sinaj. Iako je putovanje bilo dugo i mukotrpno, Ramljak ne upada u zamku stereotipa da bježanje od rata prikaže kao očaj, bijedu i patnju. On radije pušta aktere da ih vode romansirana sjećanja i nostalgija za mladošću dok govore o životu u logoru kao o mjestu teškog ali lijepog i pravednog života. Ovdje su proveli dvije godine živeći, kako veli citat Savke Dapčević-Kučar koji otvara film, na jedinom mjestu na svijetu u kojem je ostvaren ideal komunizma. Svaki član zajednice vlastitim je radom doprinosio općem dobru koliko je znao i mogao, svi su se trudili da budu korisni, i, nemajući gotovo ništa, sve što su zajednički stvarali dijelili su i pomagali se. Organizirani su opismenjavanje za nepismene, škola za djecu, učenje stranih jezika, umjetničke, sportske i kulturne manifestacije, druženja sa drugim kampovima i domicilnim stanovništvom, politički skupovi, vjerske aktivnosti a učešće u njima uzimalo se slobodno, prema želji i afinitetu. Prirodne i zdravstvene nedaće stopirale bi povremeno normalan život ali i one su rješavanje zajdenički, kreativno i uz improvizacije. Sedamdesetak godina kasnije, ostala su uglavnom lijepa sjećanja koja ne mame kikotanje samo kod onih koji ih pričaju nego i gledatelju stalno drže osmijeh na licu. Osmijeh se povremeno pretvori u glasan smijeh kada akteri počnu nabrajati imena djece rođene u logoru – Logorka, Kairka, Elšatka, Zbjegan, Sinaj… – izraz ne samo duha i humora nego i želja da se djetetovim imenom u sjećanju zadrži jedno vrijeme mira, radišnosti i neobične slobode. Jedna od sudionica zapravo će jasno reći da je za nju vrijeme boravka u logoru bilo doba najveće slobode. Priče o kreativnim rješenjima kad su u pitanju kuhanje, šnajderaj, proizvodnja namještaja ili svakodnevno pravljenje novina sa svježim vijestima iz svijeta neodoljivo podsjeća na snalažljivost Sarajlija pod četvorogodišnjom opsadom i na smijeh sa kojim se, trideset godina kasnije, često prepričavaju ratne anegdote. Čudni su putevi kolektivnog povijesnog pamćenja kao i načini na koje ljudski mozak briše loše uspomene a ostavlja one vedre, koje vrijede obiteljskog prepričavanja i prenošenja narednim generacijama. Uz to, aktualni političko-povijesni trenutak nije, ili nije dostatno, blagonaklon prema čuvanju partizanskih uspomena, posebno ne onih koje pokazuju da je bilo moguće ostvariti ideju komunizma, tako da ovaj film definitivno ima i historijski a ne samo umjetnički značaj.
Kamera iskusnog snimatelja (koji je i sam autor više dokumentarnig filmova) Borisa Poljaka mirna je i plemenita u uvodnim i završnim snimcima a u igranim djelićima se igra krupnim i srednjim kadrovima otkrivajući i pripremu za snimanje. Perfektno i suptilno upravljanje zvukom koji iz pozadine sjajno prati foto i filmski materijal čini da dobijete dojam da zvuci nisu nasnimljeni nego da se stvarno dešavaju u momentu nastanka fotografija. Lagano podvučeni ispod naracije, zvuci putovanja brodovima i vlakovima, plača djece, vjetra, zrikavaca ili glazbe čine se toliko prirodnim, kao da izlaze iz fotografija.
Ako bismo tražili mane ovom filmu, prvo što pada na pamet su igrani djelići u kojima glumci čitaju vijesti iz svijeta vezane za ratna dešavanja od kojih je El Shatt bio poprilično udaljen. Jasno je da su oni tu zbog protivteže romantičnoj slici koja se odmakla od povijesnog trenutka u kojem i dalje bjesni Drugi svjetski rat, ali pomalo odudaraju od ostatka materijala. I da, možda je moglo bez ubacivanja tamnog ekrana koji dramaturški nije neophodan.
Neosporni trud i vrijeme utrošeni u pričanje priče nazvane El Shatt – nacrt za utopiju svakako su se višestruko isplatili. Film je premijerno prikazan na 16. Festivalu mediteranskog filma u Splitu i odmah je osvojio dvije nagrade – nagradu publike i posebno priznanje žirija. Nježnost, poetičnost, dirljivost i toplina kojima zrači šire se sa ekrana prema gledatelju i čine da se film gleda sa smiješkom i nostalgijom prema vremenu društvene potpore, obnove i izgradnje kakvo teško da će se ikad ponoviti. Sve što se dešavalo između fotografija prepušteno je mašti i osjećajima publike, a osjećaje je lako slijediti kada slušate vrlo osobne i vrlo emotivne priče. Ljudska dobrota, nesebičnost, zahvalnost i humanost, te pomalo zapostavljene kategorije, žive su i opipljive u devedesetak minuta ovog filma. Pa ako su i utopija, lijepo im se prepustiti barem na kratko.
